Zašto psihoterapija toliko košta i zašto usluga psihologa nije dostupnija i “besplatna”?

psihoterapija kosta

Zašto psihoterapija toliko košta i zašto usluga psihologa nije dostupnija i “besplatna”?

Potaknuti raznim razgovorima, čitanjem komentara po društvenim mrežama uočili smo, među ostalim, stav da psiholozi nisu dovoljno dostupni i da usluge koštaju previše. Navedeno nas je potaknulo na opsežno istraživanje putem ankete. Prvi odgovori koje smo zaprimili ukazuju da se primjerena cijena prema mišljenju sudionika kreće od 0 do 200,00kn. Najviše odgovora za sada smo zaprimili sa iznosima do 100,00kn, 150,00kn, a neki navode čak cijene od 35,00kn do 80,00kn. Ovi rezultati naveli su nas na ponovno promišljanje o cijenama i kako postati dostupniji i cijenom prihvatljiviji. No ponovo smo došli do istog kao i ranije unatoč svim nastojanjima. Što, zašto i kako, saznajte u nastavku ovog bloga kroz izvrstan tekst naše kolegice Dubravke Pešorde, mag.psych. iz Centra Madrugada i naše viđenje prepreke da usluga bude „besplatna“ i dostupnija.

____________________________________________

Zašto psihoterapija toliko košta?

Autorica: Dubravka Pešorda, mag.psych. -Centar Madrugada

Preuzeto s linka: https://centarmadrugada.hr/zasto-psihoterapija-toliko-kosta/

novac

Sve dobre stvari koštaju, a psihoterapija je još najskuplja od svih – koštat će vas vaših iluzija, vaših obrazaca, vaše uvjerenosti u određene stvari.
Sheldon B. Kopp

Prije nekoliko godina, u razdoblju jedne veće životne krize, na jednoj Facebook grupi kolega psihologa sam tražila kontakt nekoga tko se bavi partnerskom terapijom. Javila mi se jedna kolegica, navela da se trenutno educira baš za rad s parovima i da traži nove klijente. Cijena – 50 kuna po 90-minutnoj seansi.

Nisam se odlučila za nju.

Nisam se usudila povjeriti rad na odnosu s najvažnijom osobom u životu nekomu tko smatra da sat njegovog rada vrijedi koliko i sat parkinga u sezoni na moru.

Danas, kad sam i sama psihoterapeut, često se toga sjetim. I često mi upravo ta situacija da ohrabrenje koje trebam da psihoterapiju i naplatim.

Važnost cijene

U psihoterapijskom radu, osobito s novim klijentima, se često potegne pitanje novca i plaćanja. Cijena psihoterapije je mnogim ljudima visoka. Često čujem nešto poput „Znam da se preporuča jednom tjedno, ali ako je ikako moguće, ja bih mogla doći jednom mjesečno. Financije, znate…“

Znam. I potpuno vas razumijem. I svaki put iznova se moram ugristi za jezik i zaustaviti se da vam ne kažem da nema problema, da ću raditi s vama i besplatno jer vidim da vam to treba.

Koliko god bih to željela, ne mogu to napraviti.

Ali zaštooo?“, pita me moje unutarnje Slobodno Dijete. Slobodno Dijete je očito vrlo loš poduzetnik, pa u tim situacijama uključujem svog unutarnjeg Odraslog, koji će i njemu i vama odgovoriti na to pitanje.

Samo razgovor… ili?

U samim počecima psihoterapijskog rada mi je bilo neugodno uopće tražiti novac. Držala sam vrlo nisku cijenu kojom nisam uspijevala pokrivati ni tekuće troškove, ali mi se činilo da ne zaslužujem više za „običan razgovor“. Pa nije to toliko teško. Sjedneš i razgovaraš. Pa to svi radimo gotovo svakodnevno.

Zvuči vrlo jednostavno, prirodno i spontano. Ipak, nije tako. Iako cijeli život govorim i razgovaram, trebale su mi godine i godine da naučim razgovarati s vama na način koji će potaknuti promjenu. Zvuči pretjerano? Ipak, brojke to potvrđuju.

Završila sam petogodišnji studij psihologije. Osim redovitih obveza, kolegija i prakse, tijekom studija sam svojevoljno odvolontirala oko 500 sati na savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona i oko 100 sati kao savjetovatelj u domu za starije osobe. Nakon završenog studija psihologije upisala sam novi studij – četverogodišnju edukaciju iz transakcijske analize. Da bih se nazvala psihoterapeutom transakcijske analize, bit će mi potrebno minimalno 2000 sati rada – odslušanih predavanja, praktičnih vježbi, iskustvenih radionica, samostalnog rada, supervizije… da sad ne nabrajam sve.

A i to je samo početak mog puta. Od završne godine studija na edukaciju trošim preko 20 000 kuna godišnje. Jer znam da ću imati posla samo ako znam što radim. A znam da postoji još toliko toga što trebam i želim naučiti da bih bila psihoterapeut kakav želim biti.

Psihoterapija je dinamičan posao – neki nevjerojatan balans između zanata i umjetnosti koji traži puno znanja, vježbe, uvida u sebe, motivacije, inspiracije i perspiracije. I nakon svega toga mi je i dalje svaka nova osoba koja uđe u početku potpuna nepoznanica. I zbog toga učenju nema kraja.

Što još dobivate?

Osim samog učenja, tu je i vrijeme. Moj rad s vama ne završava nakon naših zajedničkih 60 minuta. Tu je i čitanje o slučajevima sličnim vašem, pisanje bilješki, stvaranje novih hipoteza, potraga za odgovarajućim tehnikama koje bismo mogli pokušati i još mnogo toga. Tu je i vrijeme koje ostavljam između pojedinih klijenata kako bih vam mogla pružiti maksimalnu privatnost. Da psihoterapiju ne naplaćujem, morala bih raditi nešto drugo. I ne bih vam mogla pružiti to vrijeme koje smatram nužnim za kvalitetan rad.

Ima tu i tehničkih stvari. Da bih radila, potreban mi je i prostor, režije, grijanje, reklamiranje, računovodstvo… Dosadne su, ali realne i nužne. Ne mogu raditi negdje gdje vam ne mogu osigurati tišinu, udobnost i privatnost.

A tu je i nesigurnost ovog posla. Vrlo često se dogodi da netko otkaže – ljudi se razbole, zadrže na poslu, moraju odvesti dijete liječniku, auto se ne želi pokrenuti… Preko ljeta imam vrlo malo posla, kao i za vrijeme blagdana, praznika, spojenih vikenda. Kad se ja razbolim, također nemam posla – ovo nije posao u kojem me netko drugi može pokrivati.

I zato psihoterapija toliko košta.

Moram vam naplatiti ovo što radim da bih vam mogla pružiti uslugu kakvu zaslužujete i kako bih u potpunosti mogla biti tu za vas.

I nadam se da to i osjetite.

____________________________________________

Zašto usluga psihologa nije dostupnija i „besplatna“?

Nakon ovog izvrsnog teksta, izložit ćemo u nastavku još svoje viđenje i promišljanje.

Kao što je i kolegica navela, teško nam je da nismo dostupniji pogotovo u financijskom smislu. U više navrata smo vagali i razmišljali koliko možemo spustiti cijenu, no svaki put smo došli do istog i nismo našli rješenje.

Kao psiholozi, završili smo 5 godina studija psihologije te kako bismo mogli početi raditi, 1 godinu stručnog osposobljavanja ili pripravništva. Kako bismo radili kvalitetnu dijagnostičku obradu, potrebno je bilo završiti niz edukacija za primjenu i interpretaciju naših testova i upitnika, a postoji i mogućnost završiti Specijalistički studij kliničke psihologije na FFZG na kojem se nauče dodatne dijagnostičke vještine. Navedeni studij traje 2 godine i košta nekoliko desetaka tisuća kuna. Nadalje, kako bi neki od nas znali „razgovarati“ s ljudima i pomoći im da nauče nove načine gledanja na svijet i događaje, promjene uvjerenja koja im ne služe, nauče izići na kraj s emocijama, trebali su završiti terapijski pravac. Završiti edukaciju terapijskog pravca i postati psihoterapeut znači još dodatno otprilike (ovisno o pravcu) 4 godine obrazovanja i plaćanja te edukacije poprilično puno, ponovo nekoliko desetaka tisuća kuna.

Nakon svih navedenih edukacija, položenog stručnog ispita i pročitane literature, spremni smo za rad. Za rad, kako i kolegica kaže, potreban nam je prostor. Cijene najma prostora svima su u raznim oglasnim portalima dostupne. Boravak u prostoru košta, dolaze računi za režije, internet i slično. Zatim je tu potrošni i materijal. Kako bi ste vi za nas znali i došli k nama, potreban nam je marketing, web i slično, što isto košta. Zatim netko treba voditi financije, pa je tu i knjigovođa… A poreze, prireze i slično, ne moramo ni spominjati.

Obzirom je puno različitih znanja i vještina koje psiholog može imati i grana psihologije, jedan psiholog sam ne može istinski vladati svim znanjima i područjima. Kako bi pokrili što veći dijapazon teškoća, u različitim smjerovima smo se educirali. Kako bi kolege i kolegice, koje rade ono za što su educirane, dobile plaću/honorar, isplata mora ići preko ugovora koji košta… koga zanima, može pogledati na internetu u kalkulatoru ugovora iznose koji se na neto honorar moraju dodatno platiti.

Dakle, kada se sve zbroji, unatoč našoj ogromnoj želji i potrebi da svima izađemo u susret, morali smo staviti cijenu koju jesmo, i to je nažalost zaista minimalna koju smo mogli.

Jedno od rješenja bi bilo da psihologa zaposlenih u zdravstvenim ustanovama (HZZO) bude više ili da čak HZZO potpiše ugovore s privatnim psiholozima kod kojih bi se onda isto moglo ići na uputnicu („besplatno“) te poveća cijene usluga. Postupak je kompliciran i ima niz prepreka, kao i sve što ima veze s financijama i institucijama  . No, nadamo se da ćemo društvenim pritiskom, informacijama i potrebom ljudi ipak u nekom trenutku to postići.

Do tada se nadamo da ćete ipak uspjeti doći po uslugu k nama.