Vjerujem da je većina od vas bila ili još uvijek je ili zna nekog tko je bio ili je, u vezi u kojoj se s partnerom/icom ne slaže najbolje, često se svađaju, međusobno navlače, prekidali su puno puta a nikako da stvarno prekinu. Vjerojatno se radi o ovisnosti o drugoj osobi.
Što znači biti ovisan o drugoj osobi?
Ono kad ti samom sa sobom nije lijepo, kada ti treba taj netko drugi da bi se osjećao dobro. Kada imaš osjećaj da ne možeš disati bez te druge osobe. Kada se posvadiš sa tom osobom pa ti sve postane nevažno i jedino važno je da se vi odmah pomirite. Često ste van sebe, a rijetko mirni i zadovoljni i svejedno imate intenzivnu potrebu biti s tom osobom i strah vas je prekinuti taj odnos. Kada ste se posvadili s tom osobom i ne odgovara vam na pozive ili poruke ili ste prekinuli odnos (po tko zna koji put) i pere vas skoro prava apstinencijska kriza (preznojavanje, ubrzan rad srca, panika, mozak ne radi ništa drugo nego razmišlja kako da privuče i vrati natrag tu osobu, nesanica, gubitak apetita, gubitak interesa za bilo što drugo, nervoza i otresitost na druge).
Navedene stvari se događaju kada su partneri nedostupni, kada se ne mogu vezati ili ne žele ili su vezani uz nekog drugog. Kada su valne dužine partnera toliko različite da zapravo nema zajedničkih točaka, nema ih dovoljno da bi bilo zajedničkog užitka. Događa se u odnosima u kojima nedostaje ono što jedan ili oba partnera trebaju, bilo to ljubavi i nježnosti bilo seksualnosti ili stimulacija.
Zašto je loše ne prekinuti takav odnos? Iako vam zna biti lijepo, zapravo vam većinu vremena nije i održavanje takvog odnosa može biti opasno za vaše zdravlje. Može uzdrmati vaše samopoštovanje, samopouzdanje, Također, kontinuirano ste u stresu i to, dobro znate, utječe loše na fizičko zdravlje. Nažalost u takvim situacijama često znamo pribjegavati nekim sredstvima kao što su alkohol, amfetamini, barbiturati, narkotici, tablete za smirenje ili čak otvoreni pokušaji samoubojstva, koji bi smirili onaj mod „nešto nije u redu”, koji smo spominjali u prethodnom Blogu.
Odnos s ovakvim partnerom/partnericom ispunjava život frustracijom, srdžbom, prazninom i očajem. I unatoč višekratnim pokušajima da veza bude bolja ipak nije. Pa ipak, iako svjesni da bi za njih bilo bolje da prekinu, održavaju odnos varajući sami sebe. Često se koriste racionalizacijom npr. „…Znam da me usprkos bešćutnosti zaista voli, samo mu je teško to pokazati. Zašto bi inače i dalje bio samnom?”. Ili „..znam da se ona često čini okrutnom i bezosjećajnom, ali možda sam i ja preosjetljiv”. Ili „..možda činjenica što se toliko svađamo pokazuje koliko se volimo”. A ponekad čak i nemamo tu racionalizaciju već jednostavno nas nešto obuzme i ne možemo si pomoći da nastavimo vezu unatoč svim poniženjima i grubostima koje smo, možda, od druge strane doživjeli. (To smo isto malo objašnjavali u prethodnom Blogu; odakle idu racionalne odakle impulzivne odluke koje nekad ne znamo ni sami objasniti.)
Pojam ovisnosti o drugoj osobi ne koristi se simbolički ili metaforički već je zaista moguće i zapravo često da osoba postane ovisna o ljubavnom odnosu tj. drugoj osobi. Stanton Peel nadovezuje se na narkomaniju i zaključuje kako element ovisnosti ne treba tražiti u tvari već u osobi koja je ovisna. Taj element ovisnosti u odnosu poprima oblik kompulzije odnosno prinudne potrebe za vezivanjem s određenom osobom. Ta kompulzija vas nagosnki tjera na uzimanje adiktivne supstance, u ovom slučaju osobe, iako znate da vam škodi.
Znaci ovisnosti o drugoj osobi
kompulzija
strah-zbog mogućeg pomanjkanja tvari/osobe koja mu treba te neobuzdan strah pri pomisli na prekid odnosa
apstinencijska kriza- po raskidu odnosa osoba može osjećati teže simptome apstinencijske krize nego narkoman (fizička bol, plač, smetnje sa snom, razdražljivost, depresija, osjećaj besciljnosti, i nemogućnost uklanjanja nelagode osim povratka u odnos)
osjećaj oslobođenja, likovanje i osjećaj uspjeha- nastupa nakon tugovanja, ali se zapravo razlikuje od onog polaganog tugovanja koje dovodi do prihvaćanja i zacjeljivanja i temelji se na osjećaju nepotpunosti, praznini, očaju, tuzi, izgubljenosti i postoji vjerovanje da pomaže samo veza s nečim ili nekim izvana, a ne sa samim sobom.
Ovisni ste kada vas taj odnos lišava slobode da budete najbolja verzija sebe u odnosu, da volite drugu osobu na temelju slobodnog izbora a ne kompulzije te kada vas lišava slobode izbora između održavanja ili prekida odnosa.
Pa da rezimiramo….
Odgovorite za sebe koliko od navedenih točaka radite i vi i saznajte koliko ste ovisni o drugoj osobi:
Iako objektivno vidite da vam odnos škodi i da ne možete očekivati poboljšanje, ne poduzimate ništa da prekinete
Navodite niz nekih razloga u prilog održavanju odnosa koji nisu valjani i nisu dovoljna protuteža negativnim aspektima odnosa
Kada razmišljate o prekidu obuzima vas osjećaj intenzivnog straha
Kada i prekinete odnos patite od simptoma apstinencijske krize
Kada zaista prekinete odnos, osjećate se izgubljeno, usamljeno, osjećate prazninu, ali popraćeno osjećajem oslobođenja
Ukoliko je prisutna većina ovih točaka, radi se o ovisnosti koja uništava vaše upravljanje vlastitim životom.
U slijedećem blogu pročitajte odakle dolazi ta ovisnost i koja je osnova ovisnosti, ….a do tada…
Anksioznost, depresivnost i neurofeedbackPotaknuti izvrsnim člankom o depresivnosti, koji je kolegica napisala (možete ga pročitati na linku) i mnogim komentarima osoba koje se žale i na anksioznost, panične napade i slično, pišemo sada blog o stručnoj, znanztvenoj metodi za koju još malo ljudi zna, a mogla bi vam pomoći. Malo ćemo i objasniti neke stvari koje primjećujemo da […]
Kronično ste umorni, izloženi stresu, bojite se da ćete poludjeti? Burnout češće pogađa žene, psihoterapeutkinja otkriva što poduzeti i kako ga liječiti ranije
Adolescencija je razdoblje života ispunjeno razvojem, otkrivanjem i usvajanjem novih iskustava. Mladi ljudi u tom periodu traže vlastiti identitet, uče donositi odluke i grade odnose s vršnjacima. Roditelji, nastavnici i društvo općenito igraju ključnu ulogu u usmjeravanju adolescenata. To je doba u kojem je jedna od važnijih stvari osjećaj pripadanja i prihvaćanja od vršnjaka. No, često se događa da namjera zaštite mladih preraste u pretjerane […]
Na pisanje ovog bloga potaknula me emisija Nedjeljom u 2 i gost Krunoslav Nujić te prilozi u emisiji. Vrlo jednostavno su opisali kako su se osjećali i dočarali jednostavnim jezikom što je burnout.
Nadam se da će nekome i moja priča pomoći.
Društvo, stereotipi, moja promišljanja
Unatoč članku u Slobodnoj Dalmaciji, unatoč tome što sam psiholog, nisam do nedavno shvatila da je to to. Jer kako bi, pa valjda bi ja znala, ja sam psiholog. Osim toga, psiholog sam, ne bi se to meni tako lako moglo dogoditi, a i mlada sam… Sve navedeno naravno nije istina, nego je društveni stereotip o psiholozima, odnosno barem je moje uvjerenje da je takav društveni stereotip o psiholozima. No, psiholozi su isto ljudi, ljudi s manama, problemima, teškoćama, …životom. Nismo imuni na život samo zato jer smo psiholozi.
Isto tako, vrlo vjerno, se izgleda “trudim” pratiti stereotip, u Nedjeljom u 2 spomenute, “dobre curice” i teško mi je reći “ne”. Nemam dojam niti da društvo podržava to da kažeš “ne”, da manje brineš i nisi tjeskoban, zabrinut. Unatoč tome što svi govore o granicama, burnoutu, tjeskobi, zapravo često se ljudi naljute kada počneš govoriti “ne”, kad počneš više brinuti o sebi, a manje o njima. Na poslu i dalje očekuju da napraviš sve što treba i ne treba. Također, naravno da ako nešto krivo napraviš, djeluje socijalno poželjno ako si zabrinut i radi pogreške se loše osjećaš, jer kako bi to izgledalo da si smiren a nešto si pogriješio, vjerojatno bi se doživjelo da te nije briga. Ako si zabrinut i loše, “pokazuješ da si savjestan i da ti je stalo” pa te svi tješe i manje pažnje pridaju tvojoj grešci. Burnout, također. Danas je normalno da si umoran, svi su. Ako puno radiš, vrijedan si i ambiciozan. Naravno, ako više odmaraš, putuješ, zabavljaš se, onda si razmažen, ne trudiš se, “lako je tebi”. I nije to sve otvoreno komunicirano, već jednom neverbalnom komunikacijom, pohvalom i veličanjem ovog “poželjnog”.
Tako da unatoč tome što se sve više priča o stresu, burnoutu, granicama, anksioznosti, zapravo mi se čini da smo društvo koje to sve vrlo dobro podržava i uzgaja. Ali kako se pojedinačno ljudi ipak usude, kada dođu do ruba tek, nažalost, promijeniti mindset i način života, i okolina se prilagodi, tako ima nade i da će se i stav društva promijeniti, jer MI smo to društvo.
Kako je počela moja priča?
Zapravo se i ne sjećam kada točno.
Nakon što sam završila studij psihologije i sociologije, na oba jednopredmetna studija i znanstveni i nastavnički smjer, nakon jedno 10g studiranja, nisam mogla naći posao, kao i većina mladih. Dok sam čekala i smišljala što ću i kako, završila sam i dodatne naobrazbe za Voditelja ljudskih resursa i Voditelja europskih projekata te edukaciju za posebnu dopusnicu psiholog u medicini rada. Napokon sam dobila staž u kliničkoj psihologiji i odradila ga u bolnici gdje sam imala najbolju mentoricu na svijetu i od koje sam naučila dobrim dijelom posao koji danas radim.
Iz više izvora sam saznala i za neurofeedback, pa sam…dok čekam posao, uz podršku roditelja otvorila privatnu praksu na jesen 2019.godine. Poticaj da otvorim privatnu praksu je bio i potreba za praktičnim radom dok sam na Specijalističkom poslijediplomskom studiju kliničke psihologije, jer bez mogućnosti prakse ne možeš upisati studij. Ali nekako sam uvijek htjela raditi u sustavu i imati „pravi“ posao. Pola godine nakon što sam otvorila praksu, a kažu da treba jedno 5g da se uhoda, dogodili su se potres, Covid i lock down. No nekako je to vrijeme prošlo i ja sam pomalo radila koliko je bilo posla. Kasnije sam i ured preselila u veći i ljepši prostor jer su se u ovom dogodila manja oštećenja koja je trebalo sanirati, a za to vrijeme nebi mogla raditi. U međuvremenu sam se napokon uspjela preseliti i od roditelja sa dečkom, u najam, naravno.
Pravi posao
I tako sam dočekala ljeto 2022.godine kada me nazvao kolega i pitao da li bih došla raditi u sustav kao zamjena. Ja sam veselo rekla da bih, misleći da je to zamjena samo za ljeto. Kada sam shvatila da je to za duži period, nije bilo veće sreće. I tako sam počela raditi u sustavu od 7-15h i popodne svoju privatnu praksu. To je bilo nešto o čemu sam oduvijek sanjala. Bila sam vrlo entuzijastična, vesela i puna energije i voljna se dokazati. Kada su me na razgovoru, jednom prilikom, pitali da kako se „čuvam od posla“, s obzirom da je posao psihologa stresan i opterećujući, slavodobitno sam rekla da idem u šumu šetati, heklam, idem na putovanja. Kako sam počela raditi dva posla, više zapravo to nisam stizala. Na poslu je polagano počeo umor i pospanost. Tada sam mislila- nisam se naspavala, neke dane nije bilo posla, pacijent ti nije došao, pre toplo je u prostoru itd. Onda su uslijedili dodatni stresovi na poslu u sustavu.
Znači paralelno se odvija rad u sustavu uz sve zgode i nezgode, rad u privatnoj praksi skoro sve dane u tjednu, Specijalistički studij, i edukacija iz Kognitivno bihevioralne psihoterapije, smrt oca, prekid veze nakon 12g. i početak nove veze. To ljeto 2024.g. sam imala impuls energije i volje za životom, jer si nisam dala biti umorna. Kako bih se trgnula iz umora i kako bih bila puna energije, mlada i zdrava, a ne “lijena”, krenula sam u teretanu. To ljeto sam imala osjećaj da bih mogla zgradu dignuti …ali nije dugo trajalo…
Pitam prijateljicu: “što ima novo kod tebe?” Kaže ona: “kad vidim tebe, kod mene ništa.”
Umor postaje takav da se silim na poslu piti kavu, koju ne volim …kako bih uopće održala budnost i mogla raditi. Cijelo vrijeme mislim da nešto nije uredu pa s vremena na vrijeme odem i na vađenje krvi u potrazi za razlogom. Željezo nije, štitnjača nije … nije mi ništa, ali sam toliko umorna da ne mogu držati oči otvorene. Pijem hrpu dodataka prehrani… vitamini, maca prah, ashwaganda, klorofil, crni kim…nema kraja. Pa se onda, unatoč svemu što uzimam za zdravlje, cijelu godinu zaredao urinarni infekt, pa helicobacter pylori…pa sam tako provela godinu dana na raznim antibioticima, takoreći bez pauze, sa povremenim kraćim bolovanjima (1-2 tjedna) radi temperature/prehlade ili tako nečeg.
U 3.mjesecu 2025.godine ponovo idem na bolovanje, jer sam preumorna i nije mi dobro. Napravim detaljniju krvnu analizu, uzv abdomena… Možda su neki parametri “sitno” bili u disbalansu, ali to su „samo“ gama globulini, AST i ALT za „samo“ 30 više od zadanog maksimuma…, ali to nije dovoljan razlog da ostaneš doma i budeš na bolovanju. Malo sam se odmorila i kad smo shvatili da i dalje nije „ništa“, vratila sam se na posao.
Najmovi za 2 stana su se dignuli i prijetio je trenutak da će kredit biti gotovo nemoguće dobiti, pa sam kupila stan na maksimalni kredit i zamijenila 2 velika najma za 1 ratu kredita, napokon svog stana.
U međuvremenu ….jedva sam do ljetovanja izdržala, uz jedno kraće bolovanje iscrpljena od selidbe iz dva stana u jedan. Malo sam na moru skupila snage, ali nije dugo trajalo. Mjesec dana po povratku s mora, završila sam ponovo na bolovanju. Ovaj put nije bio samo umor u pitanju.
Zdravstvene teškoće i simptomi
Umor kao glavni simptom, bez obzira na vrijeme odlaska na spavanje i količinu spavanja. Ponekad sam, ujutro, imala osjećaj da je još isti dan i da sam samo kratko legla odrijemati. Između 10 i 13h, nakon jela, me hvatao još veći umor i jedva sam održavala budnost.
Mozak mi je bio kao kaša, nisam bila u stanju odraditi niti sitne poslove jer nisam imala energije i koncentracije. Nisam mogla misliti niti donositi odluke. Osjećala sam se nekako buncavo, kao da imam laganu temperaturu. Kada bih duže, …cca 5min, stajala na nogama, bijelilo mi se pred očima i hvatala me lagana mučnina. Kod vožnje taxijem sam i dan dva nakon znala osjećati mučninu. Neke dane sam imala osjećaj kao da sanjam, kao da sam u polusnu. Puno toga sam zaboravljala, npr što mi je netko rekao ili što trebam napraviti. Pravi izazov mi je bio smisliti što ću taj dan jesti i na to bi mi otišlo cijelo jutro. Onda bi čak već došlo popodne i ja još nisam smislila, pa smo se opet sveli na dostavu.
Trebalo mi je vremena da kad pomaknem pogled, da izoštrim sliku.
Tolerancija na frustraciju mi je bila mala. Osjećala sam se kao da sam u alert modu i svaka obveza i zahtjev na mene, pa i onaj najmanji, bio mi je veliki stres i opterećenje. Htjela sam se sakriti, nestati, samo da nitko ne može doći do mene i tražiti me da nešto napravim, bilo što.
Volja za intimom, nikakva.
Počeli su i problemi sa probavom. Bila sam naduta, teško mi je bilo sjediti i nisam više mogla nositi hlače zakopčane na trbuhu, jer mi je trbuh bio prevelik. Čak su me i tajice pritiskale na nezgodni dio trbuha. Stolica je bila promjenjiva. Nekad od ljeta 2024.g do kraja godine dobila sam skoro 15kg, ali to je bilo usput i nismo preveliku pažnju tome pridavali, ni u onom 3.mj 2025.g. kada sam napravila malo više pretraga.
Pomalo upaljeno grlo, na to nisam ni obraćala veliku pažnju jer traje već cca 1,5g. i nije se promijenilo.
Pojavio se i zadah. Slabost u rukama i tijelu općenito. Nokti pucaju i listaju se više nego ikad prije.
Prestala sam ići i u teretanu i na masažu. Nisam se ni družila, jer nisam imala snage, fizički.
Borila sam se sama sa sobom u glavi. Živimo u društvu u kojem, kad bi nekom rekao da ti je glavni simptom zbog kojeg ne možeš raditi, umor, bi ti svi rekli da su i oni umorni i „pa šta sad, i dalje radim i živim, jer moram“. Kako nekome objasniti da si ti eto umoran toliko da ne možeš raditi? Jer ako su svi umorni, a svejedno rade, onda si ti valjda razmažen i lijen. Ali svejedno nisam mogla… Enorman napor mi je bio prošetati pse i pojesti doručak.
Niz pretraga
Ovaj put odlazim na hrpu pretraga (10.mj). Nalazi krvi su na tipa 10 stranica. Neki nalazi krvi se čekaju po 2 tjedna. Ja na bolovanju i nikako skupiti sve nalaze, a vrijeme ide. Svaki nalaz koji dođe je takoreći …ništa. Ovaj put je AST „samo“ 130 viši od zadanog maksimuma, LD koji „nije baš ni bitan“ je 556, a treba biti do 241. Sumnja se na reaktivaciju Epstein Barr virusa. Ali sve to opet nije dovoljno da bi bilo …evo nešto ti je, stvarno.
U međuvremenu sam išla na još pretraga i onako poremećeno mislim si, valjda sam ja jedina, jer se nadam da će mi nešto naći. Zašto bi netko htio da mu nešto nađu? Tko normalan to želi? Ja sam htjela. Zašto? Zato jer bi to značilo da nisam izmislila umor, da postoji razlog za taj umor i dokaz da to nije normalan umor koji svi osjećaju te da ima nešto što mogu napraviti da mi pomogne i da ozdravim.
To nije bio normalni umor, to je umor od kojeg se ne možeš dignuti iz kreveta i za svaku glupost dnevne rutine ti treba 100 gladnih godina. Nije da nisam imala volje, ideje što bih htjela raditi, nego fizički nemam snage. Gledam vani po cesti ljude kako su uređeni i druže se i divim im se jer ja se nemam snage tako urediti, pre umorna sam.
Nađena je i cista na pinealnoj žljezdi, elastografija jetre nije baš nešto dobra. Ali opet… nije ti ništa i vrati se na posao, a ja ne mogu. Ništa od navedenog i dalje nije dovoljno dobro objašnjenje mog umora i razlog da ostanem na bolovanju. Onda sam krenula na biorezonancu po preporuci. Medicina mi očito ne može pomoći. Na biorezonanci saznajem za SIBO, koji se onda pretragom i potvrdio. I što ćemo s tim? Ništa. HZZO ne prizna. Postoji antibiotik, ali sam ga platiš parsto eura, jer HZZO ne prizna i dijagnoza je bezveze. Dijagnoza je bezveze iako ljudi imaju promjenjivu stolicu, maglu u glavi, napuhnuti su i ne mogu hlače nostiti i sjediti, ne mogu kontrolirati vjetrove. I sve to opet nije dovoljno da opravda bolovanje i da mi se pomogne, pa sam upućena psihijatru. Psihijatra kod koje sam bila nikad nije čula za SIBO, kaže, ali to sve joj je bezveze i dijagnoza je izmišljena. Ne čuje da ja na svoju jetru, probavne probleme i nepoznate uzroke umora ne želim još i neke lijekove piti, pa mi daje lijek od kojeg bi mi, kaže, moglo početi curiti i mlijeko iz dojki. Posjet drugoj psihijatri rezultirao je empatijom, razumijevanjem i podrškom, ali u skladu s mogućnostima sustava.
Rasplet
Na bolovanju sam bila 4 mjeseca. Za to bolovanje sam se svako malo morala boriti i opravdavati se, jer je svaki čas postojala opasnost da me HZZO vrati na posao, s obzirom da mi nije „ništa“. Iako je za mene to značilo pasti na minimalna primanja, jedva dovoljna za kredit i preživljavanje uz pomoć,nisam se mogla vratiti na posao. Za mene je povratak na posao značio da ću ubiti sebe, doslovno, da ću umrijeti. Pojavio se problem financija, strah gubitka stana, strah za vlastito zdravlje i rješenje, jer i dalje ne znamo što mi je, ništa mi ne pomaže, a stanje je i dalje isto. Kada će mi biti bolje? Što god da radim, nije mi bolje…, a prolaze mjeseci… Kako ću i kada moći raditi i što? Ali povratak na posao mi je bio nezamisliv. Ne bih izdržala 1 radni dan. Jednostavno ne mogu, jer sam fizički pre umorna. Osjećam se kao da me netko “ižmikao”.
Dolazi dan kada je ugovor za zamjenu u sustavu istekao. Službeno bih trebala prijeći na bolovanje kao nezaposlena, samo na teret HZZO. Primanja su tada bizarna, parsto eura i to navodno kasne po par mjeseci s isplatama, a da ne spominjem neki birokratski postupak koji moraš proći. Ne možeš raditi ništa, primanja čekaš kad se sjete i to nedovoljna za bilo što, a trebaš platiti kredit, režije, hranu, tretmane, dodatke prehrani, ne ide ti radni staž… To nije bila opcija. Zaposlila sam se sama u svojoj privatnoj praksi u kojoj si sad moram isplatiti plaću, a nije me bilo mjesecima i još uvijek nisam zdrava.
No, onda su raspisali ponovo natječaj u mojoj ustanovi, ali ovaj put… ostvarenje svih snova! … na neodređeno! Danima sam vodila borbe u sebi, prijaviti se ili ne. Ako se prijavim i odaberu me, moram odmah početi raditi, ne mogu se vratiti na posao i odmah opet otići na bolovanje. A vratiti se ponovo u isti tempo i rutinu, ne mogu…,ali kredit treba plaćati, a to je sigurna plaća. Kad si privatnik, ako si bolestan, ne zaradiš, ako si na godišnjem, ne zaradiš, malo ima posla, malo nema posla. Nisam htjela ja biti ta koja donosi odluku da se prijavim na natječaj ili ne, jer ako je odluka kriva i ne uspijem, financijski sam propala i izgubila sve, svojom krivom odlukom. Bilo bi mi draže da je ugovor završio i da nisu raspisali natječaj, jer to bi bila viša sila. Ovako sam ja bila ta koja je morala donijeti odluku.
Unatoč svim strahovima, nisam mogla… nisam se prijavila.
Kako dani prolaze, imam polako sve više energije, ali jako daleko je to od onog ljeta. Bavim se sada samo sa svojom Praksom, uživam u pomaganju svojim klijentima i rezultatima koje vrlo brzo postižemo. Vrlo je značajno da si vrijeme i trajanje rada mogu prilagoditi, bez stresa koji sa sobom nosi rad u sustavu, odnosno rad od jutra do sutra.
Počela je sloboda, pa će se i zdravlje i energija vratiti, s vremenom, u potpunosti…. a tu je i neurofeedback… A bez podrške, naravno, ništa.
Neurofeedback će smanjiti učestalost i intenzitet napada panike i tada će u tim situacijama osoba uglavnom osjećati samo nelagodu, a psihoterapija će proraditi misli koje osoba ima i koje potiču tu nelagodu/napade panike.
Anksioznost, depresivnost i neurofeedbackPotaknuti izvrsnim člankom o depresivnosti, koji je kolegica napisala (možete ga pročitati na linku) i mnogim komentarima osoba koje se žale i na anksioznost, panične napade i slično, pišemo sada blog o stručnoj, znanztvenoj metodi za koju još malo ljudi zna, a mogla bi vam pomoći. Malo ćemo i objasniti neke stvari koje primjećujemo da […]
Adolescencija je razdoblje života ispunjeno razvojem, otkrivanjem i usvajanjem novih iskustava. Mladi ljudi u tom periodu traže vlastiti identitet, uče donositi odluke i grade odnose s vršnjacima. Roditelji, nastavnici i društvo općenito igraju ključnu ulogu u usmjeravanju adolescenata. To je doba u kojem je jedna od važnijih stvari osjećaj pripadanja i prihvaćanja od vršnjaka. No, često se događa da namjera zaštite mladih preraste u pretjerane […]
Koliko ste puta, nakon dugog i iscrpljujućeg dana, pomislili: “Trebam nešto da si popravim raspoloženje!” Možda ste se počastili novom majicom, obućom ili nekom sitnicom misleći da će vam to donijeti olakšanje.Ali jeste li primijetili koliko brzo taj osjećaj nestane? Nakon početnog uzbuđenja i privremenog “dopaminskog udara”, stres i umor se vraćaju, a problemi ostaju neriješeni.Što ako […]
Zašto se sve više ljudi prepoznaje u ovoj dijagnozi?
ADHD kod odraslih (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder) posljednjih je godina postao jedna od najčešće pretraživanih tema u području mentalnog zdravlja. Mnogi odrasli prvi put u životu dolaze do pitanja: „Je li moguće da cijelo vrijeme imam ADHD, a da to nikad nisam znao/la?“
No, istovremeno raste i zabrinutost stručnjaka – jer se simptomi ADHD-a često preklapaju s drugim, puno češćim stanjima poput burnouta, anksioznosti, depresije ili kroničnog stresa.
U ovom tekstu objašnjavamo:
kako izgleda ADHD kod odraslih
zašto ga je teško dijagnosticirati
koje su najčešće pogrešne interpretacije
i zašto je stručna psihološka procjena ključna
Što je ADHD kod odraslih?
ADHD je neurorazvojni poremećaj koji započinje u djetinjstvu. Iako se često povezuje s djecom, procjenjuje se da oko 60 % osoba ima simptome i u odrasloj dobi.
Kod odraslih se ADHD rijetko očituje klasičnom „hiperaktivnošću“. Umjesto toga, simptomi su često unutarnji, tihi i dugotrajni.
Najčešći simptomi ADHD-a kod odraslih:
poteškoće s održavanjem pažnje
brzo mentalno zasićenje
zaboravljivost i dezorganizacija
odgađanje obaveza (prokrastinacija)
osjećaj mentalnog kaosa
impulzivnost u odlukama ili komunikaciji
emocionalna preosjetljivost i nagle promjene raspoloženja
Mnogi odrasli s ADHD-om godinama funkcioniraju „na snagu“, uz stalni osjećaj da ulažu više truda nego drugi za iste rezultate.
Zašto se danas toliko ljudi prepoznaje u ADHD-u?
Postoji nekoliko razloga:
1. Životni tempo i kronični stres
Moderni način života (multitasking, stalna dostupnost, visoki zahtjevi) stvara simptome koji nalikuju ADHD-u, čak i kod osoba koje ga nemaju.
2. Burnout i emocionalna iscrpljenost
Burnout može uzrokovati:
pad koncentracije
kognitivno usporenje
zaboravljivost
emocionalnu reaktivnost
– sve to može izgledati kao ADHD, ali ima potpuno drugačiji uzrok.
3. Pojednostavljene informacije na internetu
Kratki check-listovi i videozapisi često stvaraju dojam da je ADHD vrlo čest, iako se radi o kompleksnoj dijagnozi.
ADHD ili nešto drugo? Zašto je diferencijalna dijagnostika ključna
Jedno od najvažnijih pitanja nije „Imam li ADHD?“, nego:
„Što stoji iza mojih simptoma?“
Simptomi slični ADHD-u mogu se pojaviti kod:
anksioznih poremećaja
depresije
burnouta
trauma i kroničnog stresa
poremećaja spavanja
hormonalnih i neurobioloških disbalansa
Zato se ADHD kod odraslih ne može dijagnosticirati samo jednim testom.
Kako izgleda stručna procjena ADHD-a kod odraslih?
Kvalitetna psihološka procjena uključuje kombinaciju:
Cilj procjene nije samo „etiketa“, nego razumijevanje osobe u cjelini.
Postoje li različiti tipovi ADHD-a kod odraslih?
Da. Najčešće razlikujemo:
nepažljivi tip (dominantna rastresenost, zaboravljivost)
hiperaktivno-impulzivni tip
kombinirani tip
Kod odraslih je nepažljivi tip daleko najčešći, ali se često zamijeni s anksioznošću ili burnoutom.
Kako se ADHD kod odraslih tretira?
Liječenje ADHD-a nije jednolinijsko i ne svodi se samo na lijekove.
U praksi se pokazuje najučinkovitijim integrirani pristup, koji može uključivati:
psihološko savjetovanje ili psihoterapiju
trening izvršnih funkcija
rad na emocionalnoj regulaciji
neurofeedback, koji pomaže u regulaciji moždane aktivnosti povezane s pažnjom, stresom i samoregulacijom
prilagodbe životnog stila i radnih navika
Neurofeedback se sve češće koristi kao podrška kod ADHD-a, ali i kod stanja koja ga imitiraju, poput kroničnog stresa i burnouta.
Zaključak: ADHD kod odraslih – oprezno, stručno i individualno
Interes za ADHD kod odraslih je razumljiv i opravdan. No, jednako je važno ne preskakati stručnu procjenu i ne donositi zaključke na temelju općih simptoma.
-ADHD nije „trend“, ali nije ni objašnjenje za sve teškoće s koncentracijom. -Pravi odgovor leži u kvalitetnoj dijagnostici i individualnom pristupu.
Ako prepoznajete ove simptome kod sebe, prvi korak nije samodijagnoza – nego razgovor sa stručnjakom i detaljna obrada.
Neurofeedback je tehnika koja koristi biofeedback kako bi optimizirala rad mozga. Ova metoda postaje sve popularnija zbog svojih potencijalnih blagodati za poboljšanje mentalnog zdravlja, kognitivnih sposobnosti i opće dobrobiti. Međutim, unutar ovog polja postoje različiti pristupi, a među najpoznatijima su klasični neurofeedback i neurofeedback po Othmerovoj metodi. U ovom blogu istražujemo ključne razlike između ovih pristupa, njihove prednosti […]
Neurofeedback ili EEG biofeedback je ugodna, super zabavna i učinkovita terapijska metoda koja daje značajne rezultate vrlo brzo.Ciljevi neurofeedback terapije: – fiziološka samoregulacija– psihološka prorada– smanjenje simptoma– poboljšano funkcioniranje– poboljšanje dobrobiti i kvalitete životaNeurofeedback je vrsta terapije primjenjiva na puno različitih teškoća, kako na psihičke tako i na neke fizičke. Često se kombinira sa drugim vrstama terapija, ovisno o teškoćama koje […]
Samo saznanje da smo bolesni (da imamo rak), često je jako stresan događaj u životu i predstavlja traumatsko iskustvo koje sa sobom donosi niz emotivnih i kognitivnih teškoća. Kod nekih osoba se kasnije može razviti i PTSP (posttraumatski stresni poremećaj). Mnogi se u liječenju raka moraju podvrgnuti kemoterapiji i drugim metodama koje spašavaju život i […]
Znaš ono kad ti kažu “Samo misli pozitivno”? A ti se osjećaš kao da ti je netko zalijepio flaster na slomljenu nogu? Da, svi mi to znamo. Jer istina je – pozitivno razmišljanje nije nešto što možeš natjerati. Ali dobra vijest je da ga možeš razviti – postupno, autentično i s pravom podrškom.
Pa što zapravo znači “misliti pozitivno”?
Misliti pozitivno nije:
Glumiti sreću dok iznutra kuhaš
Ignorirati stres, tugu ili frustraciju
Uvjeravati se da je sve super kad nije
Pozitivno razmišljanje znači:
Biti svjestan/na svojih osjećaja, ali ne dopustiti da te oni preplave
Vjerovati da se stvari mogu poboljšati
Tražiti rješenja, umjesto da se vrtimo u krug problema
Razviti unutarnji mir, čak i kad vanjske okolnosti nisu idealne
Kako do toga doći – bez pritiska?
Zamijeni kritiku razumijevanjem Umjesto “Nisam dovoljno dobar/ra”, reci: → “Učim. Svaki dan radim najbolje što mogu.”
Postavljaj pitanja, ne osude Umjesto “Ne ide mi!”, pokušaj: → “Što mogu probati drugačije?” → “Što sam naučio/la iz ovoga?”
Male navike, velika promjena
Zahvalnost za sitnice svaki dan
Kratke šetnje, svježi zrak
Pauza za disanje kad krene vrtuljak misli
Radi sa svojim mozgom, ne protiv njega Ako se često osjećaš kao da te preplavljuju misli, teško ti je zaustaviti negativne obrasce ili ne znaš ni odakle krenuti – znaj da postoji način da tvoj mozak nauči drugačije funkcionirati.
Što neurofeedback ima s tim?
Neurofeedback po Othmerovoj metodi je neinvazivna i nježna metoda treniranja mozga da se vrati u ravnotežu. Nema struje, lijekova ni forsiranja. Mozak sam uči – kroz povratnu informaciju – kako se osjećati stabilnije, prisutnije i smirenije.
Zamisli da tvoj mozak dobije ogledalo koje mu pokaže kada tone u preveliku napetost ili kada je premalo aktivan – i onda sam počne tražiti ravnotežu.
Što se događa s vremenom:
Smanjuje se tjeskoba i unutarnji pritisak
Bolje spavaš
Lakše se koncentriraš
I što je najvažnije – misli postaju jasnije, mekše, manje crne.
To ne znači da više nikad nećeš biti tužan/na ili frustriran/na. To znači da više nećeš biti zarobljen/a u tome.
Zaključak: pozitivno razmišljanje je stanje koje se može naučiti
Ne moraš glumiti ni tjerati sebe da stalno “budeš dobro”. Dovoljno je da naučiš kako se vratiti sebi, kad te život malo zaljulja.
I da znaš – nisi sam/a u tome. Tvoj mozak ima sposobnost za promjenu. A ti imaš pravo na mir.
Neurofeedback po Othmerovoj metodi je jedna od najprirodnijih podrški na tom putu. Bez pritiska. Bez forsiranja. Samo korak po korak – prema tebi koji misli bistrije, diše dublje i vidi svjetlije.
Uspjeh se ne događa slučajno. Ljudi koji postižu izvanredne rezultate u poslu, karijeri i životu znaju jednu važnu stvar – prije nego što novac može doći do njih, moraju razviti svoj um, vještine i način razmišljanja. No, ključni aspekt ovog razvoja jest ulaganje u mentalno zdravlje, koje predstavlja temelj dugoročnog uspjeha i financijske stabilnosti. 1. Mentalno […]
Vjerujem da je većina od vas bila ili još uvijek je ili zna nekog tko je bio ili je, u vezi u kojoj se s partnerom/icom ne slaže najbolje, često se svađaju, međusobno navlače, prekidali su puno puta a nikako da stvarno prekinu. Vjerojatno se radi o ovisnosti o drugoj osobi.
Koliko ste puta, nakon dugog i iscrpljujućeg dana, pomislili: “Trebam nešto da si popravim raspoloženje!” Možda ste se počastili novom majicom, obućom ili nekom sitnicom misleći da će vam to donijeti olakšanje.Ali jeste li primijetili koliko brzo taj osjećaj nestane? Nakon početnog uzbuđenja i privremenog “dopaminskog udara”, stres i umor se vraćaju, a problemi ostaju neriješeni.Što ako […]
Neurofeedback je tehnika koja koristi biofeedback kako bi optimizirala rad mozga. Ova metoda postaje sve popularnija zbog svojih potencijalnih blagodati za poboljšanje mentalnog zdravlja, kognitivnih sposobnosti i opće dobrobiti. Međutim, unutar ovog polja postoje različiti pristupi, a među najpoznatijima su klasični neurofeedback i neurofeedback po Othmerovoj metodi. U ovom blogu istražujemo ključne razlike između ovih pristupa, njihove prednosti […]
Kada ulažemo u svoje zdravlje i mentalnu dobrobit, često se susrećemo s dilemom – odabrati povoljniju opciju ili uložiti više u kvalitetu? Na prvi pogled, može se činiti logičnim uzeti jeftiniju varijantu i odraditi što više tretmana, ali je li to zaista isplativo ako rezultata nema ili se pojave tek nakon puno dužeg vremena?
Neurofeedback je specifična metoda – nije dovoljno samo odraditi određeni broj tretmana i očekivati rezultate. Ključ leži u individualiziranom pristupu, stručnom vođenju i pažljivom praćenju napretka. Upravo te komponente mogu značiti razliku između iskustva koje donosi stvarnu promjenu i onog koje ostavlja osjećaj izgubljenog vremena i novca.
Neurofeedback: samo tretman ili vođeni proces?
Važno je razumjeti da neurofeedback nije univerzalno rješenje koje jednako djeluje na svakoga. Mozak svake osobe drugačije reagira, a uspjeh tretmana ovisi o nizu faktora – od početnog stanja, preko načina provođenja tretmana, do pravilnog praćenja i prilagodbe protokola.
Zato se prije odabira neurofeedback prakse treba zapitati:
Prati li se vaš napredak? Je li vaš tretman prilagođen reakcijama vašeg mozga ili se jednostavno ponavlja isti protokol bez evaluacije učinka?
Radite li s istim terapeutom? Kontinuitet je ključan – ako se terapeuti često mijenjaju, može se izgubiti važan uvid u vaše individualne potrebe.
Dobivate li savjetovanje i podršku? Neurofeedback nije samo pasivni proces – ključno je razumjeti što se događa i kako možete podržati vlastiti napredak.
Uzimaju li se u obzir ostali faktori? Ako istovremeno mijenjate lijekove, prolazite kroz stresno razdoblje ili imate specifične zdravstvene izazove, važno je da terapeut to zna i prilagodi proces ili da se odgodi početak neurofeedback tretmana dok se ne razluče i/ili smanje nuspojave novih lijekova. Npr. neki lijekovi za psihičke teškoće mogu kao nuspojavu imati veliku pospanost, a neurofeedback također ima tu nuspojavu ukoliko frekvencija nije odgovarajuća… Kako ćemo znati da li je pospanost radi lijekova ili neurofeedbacka? Nikako Što nam onda otežava traženje frekvencije koja Vama odgovara i ključna je da neurofeedback djeluje na željeni način.
Ako odgovori na ova pitanja nisu jasni, postoji mogućnost da će proces trajati duže nego što bi trebao ili da rezultati neće biti onakvi kakve ste očekivali.
Jeftinije ne znači uvijek isplativije
Naravno, financijska strana tretmana nije zanemariva – ali kad razmišljamo o trošku, važno je uzeti u obzir i vrijednost koju dobivamo.
Uzmimo primjer:
Opcija A: 20 tretmana po nižoj cijeni, bez individualnog pristupa i jasnog praćenja napretka i psihološkog savjetovanja i odnosa. Nakon mnogo tretmana, osoba možda ne vidi značajnu promjenu, a uloženo vrijeme i novac ne donose željeni rezultat. Opcija B: 20 tretmana po višoj cijeni, ali uz stručno vođenje, kontinuirano praćenje, prilagodbu protokola prema individualnim reakcijama mozga, psihološko savjetovanje i odnos. Rezultati su vidljiviji i dolaze ranije.
Koja je opcija zapravo isplativija? Ako je tretman neučinkovit, čak i niska cijena postaje previsoka jer ne donosi stvarnu promjenu.
Kvaliteta tretmana čini razliku
Neurofeedback nije čarobni gumb koji automatski rješava probleme, ali je vrlo blizu toga. No učinkovitost, osim o mozgu koji tumači povratnu infomaciju i treba sam popraviti ono što je loše, cijelokupni, proces i uspješnost jako ovise o komunikaciji sa klijentom te preciznosti, znanju i iskustvu terapeuta. Tretmani koji se provode bez dovoljno pažnje i personalizacije mogu dovesti do frustracije, odustajanja ili zaključka da neurofeedback „ne djeluje“.
S druge strane, kada je tretman vođen stručno, s jasnim ciljem i pravilnim praćenjem, mozak ima puno veću šansu da se postepeno uskladi i počne raditi optimalnije. Upravo zato ulaganje u kvalitetan pristup može donijeti brže i dugotrajnije rezultate.
Zaključak: Pametna investicija u vaše zdravlje
Kada razmišljate o neurofeedback tretmanima, ključno pitanje nije „koliko tretmana mogu dobiti za najmanje novca“, već „koji pristup će mi donijeti najbolje rezultate u optimalnom vremenu“.
Ponekad je bolja odluka uložiti više u tretmane koji su stručno vođeni, prilagođeni vašim potrebama i praćeni na pravi način, nego birati opciju koja je naizgled povoljnija, ali dugoročno ne donosi željeni učinak.
Na kraju, vaše mentalno zdravlje i dobrobit su najvažniji – birajte mudro i odaberite ono što donosi pravu promjenu.
A zašto odabrati baš nas?
Detaljna procjena prije početka tretmana – Prije nego što krenemo s neurofeedbackom, radimo temeljitu procjenu kako bismo izradili individualizirani plan tretmana. Tako znamo što možemo očekivati kao promjenu, a što ne, te je li neurofeedback uopće prava metoda za vas u tom trenutku.
Termin traje 60 minuta i uključuje više od samog neurofeedbacka – Svaka seansa uključuje psihološko savjetovanje, psihoedukaciju i podršku.
Stalni terapeut kroz cijeli proces – Kod nas vas vodi jedna osoba od početka do kraja, što osigurava kontinuitet i dubinsko praćenje vašeg napretka, stvaranje odnosa, povjerenje…
Kombiniramo neurofeedback s psihoterapijskim tehnikama – Ova kombinacija omogućuje brže i dublje promjene. U prosjeku, značajan napredak postiže se u roku od 2-3 mjeseca, dok bi kroz samo psihoterapiju za isti rezultat trebalo puno više vremena, ako biste ga uopće i postigli.
Ugodno, opuštajuće okruženje – Svaki klijent ima svojih sat vremena u relax fotelji ušuškan sa dekicom, u polumraku i uz aromaterapiju, što doprinosi opuštanju i boljem učinku tretmana.
Saznanje da smo bolesni, da imamo rak koji često oduzima život, je izuzetan stres i traumatsko iskustvo, koje sa sobom može donijeti niz emotivnih, a i kognitivnih teškoća (chemo brain), dok se kod nekih ljudi javlja i PTSP. Kemoterapija ubija stanice raka, ali može narušiti i normalno funkcioniranje mozga. I godinama nakon liječenja neki prijavljuju probleme kognitivnog funkcioniranja (sa pamćenjem, […]
Nova majica ili neurofeedback? Kako naš mozak donosi odluke pod stresom
Koliko ste puta, nakon dugog i iscrpljujućeg dana, pomislili: “Trebam nešto da si popravim raspoloženje!” Možda ste se počastili novom majicom, obućom ili nekom sitnicom misleći da će vam to donijeti olakšanje.
Ali jeste li primijetili koliko brzo taj osjećaj nestane? Nakon početnog uzbuđenja i privremenog “dopaminskog udara”, stres i umor se vraćaju, a problemi ostaju neriješeni.
Što ako postoji način da dugoročno smanjite stres i poboljšate svoj mozak, umjesto da se oslanjate na kratkotrajne popravke?
Odgovor bi mogao biti neurofeedback – metoda koja pomaže vašem mozgu da bolje regulira stres i poboljša emocionalnu otpornost.
Zašto impulzivno kupujemo pod stresom?
Naš mozak ima nekoliko različitih sustava donošenja odluka. Kada smo pod stresom, aktivira se limbički sustav, posebno amigdala, koja upravlja emocijama poput straha i zadovoljstva.
Stres povećava aktivnost amigdale, što nas čini impulzivnijima i sklonijima donošenju brzih odluka koje donose trenutno olakšanje, poput kupovine.
Prefrontalni korteks, koji je zadužen za racionalno razmišljanje i dugoročno planiranje, slabi pod stresom, pa je teže odoljeti trenutačnim zadovoljstvima.
Dopamin – hormon nagrade – pojačava želju za kupovinom jer nam daje osjećaj sreće i zadovoljstva, ali učinak traje kratko.
Zato se često dogodi da nakon kupovine osjetimo prazninu ili grižnju savjesti – jer smo pod stresom donijeli odluku koja ne rješava uzrok problema.
Ako stalno koristimo kupovinu kao mehanizam suočavanja sa stresom, mozak se navikava na taj obrazac i može se razviti začarani krug impulzivnog trošenja.
Kako neurofeedback pomaže mozgu da donosi bolje odluke?
Umjesto kratkotrajnog “dopaminskog udara” koji dobijemo kupovinom, neurofeedback djeluje na dubljoj razini – pomažući mozgu da bolje regulira stres, emocije i fokus.
Što je neurofeedback?
Neurofeedback je znanstveno utemeljena metoda koja koristi EEG senzore za praćenje moždane aktivnosti i uči mozak kako da se bolje regulira.
To je poput treninga za mozak, gdje učimo kako održavati smirenost, poboljšati koncentraciju i razviti otpornost na stres i to sve dok sjedite u fotelji i gledate dragu seriju.
Kako neurofeedback mijenja mozak?
Smanjuje preaktivnost amigdale – tako da nas stres i impulzivne emocije manje preplavljuju.
Jača prefrontalni korteks – poboljšava sposobnost donošenja promišljenih odluka.
Potiče bolju regulaciju dopamina – smanjujući potrebu za vanjskim stimulansima poput shoppinga.
Poboljšava emocionalnu stabilnost – što nam pomaže da bolje upravljamo stresnim situacijama.
Nakon serije neurofeedback tretmana, ljudi često primjećuju da su manje reaktivni na stres i manje skloni impulzivnom ponašanju.
Shopping vs. Neurofeedback: Što donosi dugoročnu korist?
Vidimo da shopping može pružiti trenutačni osjećaj zadovoljstva, ali dugoročno ne rješava uzrok stresa. Neurofeedback, s druge strane, mijenja način na koji mozak funkcionira, čineći nas otpornijima na stresne situacije.
Kako znati treba li vam neurofeedback?
Ako često osjećate:
Povećanu razinu stresa i anksioznosti
Teškoće s fokusom i donošenjem odluka
Impulzivnost i nagle promjene raspoloženja
Poteškoće sa snom i kroničan umor
… možda je vrijeme da razmislite o neurofeedbacku.
Neurofeedback je prirodna, neinvazivna metoda koja može pomoći vašem mozgu da postane otporniji i bolje reguliran, bez potrebe za lijekovima.
Zaključak: Nova majica ili novi način funkcioniranja mozga?
Sljedeći put kad osjetite potrebu da si kupite nešto kako biste se osjećali bolje, zapitajte se – je li to samo privremeni bijeg od stresa ili postoji dugoročno rješenje?
Investicija u neurofeedback može donijeti trajne promjene u načinu na koji doživljavate stres, donošenje odluka i emocionalnu stabilnost.
Ako želite saznati više ili isprobati neurofeedback tretman, posjetite nas.
Koliko vrijedi mentalno zdravlje? Razlozi iza cijena i zašto usluga psihologa nije dostupnija i besplatna? Kada ljudi čuju cijenu psihoterapije, neurofeedbacka ili psihološkog savjetovanja, često se zapitaju: “Zašto to toliko košta?” Je li to luksuz ili nužnost? Je li moguće da briga o mentalnom zdravlju bude pristupačnija? Potaknuti raznim razgovorima, čitanjem komentara po društvenim mrežama uočili smo, […]
Kada ulažemo u svoje zdravlje i mentalnu dobrobit, često se susrećemo s dilemom – odabrati povoljniju opciju ili uložiti više u kvalitetu? Na prvi pogled, može se činiti logičnim uzeti jeftiniju varijantu i odraditi što više tretmana, ali je li to zaista isplativo ako rezultata nema ili se pojave tek nakon puno dužeg vremena? Neurofeedback je […]
Neurofeedback će smanjiti učestalost i intenzitet napada panike i tada će u tim situacijama osoba uglavnom osjećati samo nelagodu, a psihoterapija će proraditi misli koje osoba ima i koje potiču tu nelagodu/napade panike.
Roditelji širom svijeta suočavaju se s istim izazovom – kako natjerati djecu da pospreme sobu bez stalnih rasprava?
Nered u sobi tinejdžera može postati ozbiljan izvor konflikta, ali umjesto da se pretvori u iscrpljujuću bitku, važno je razumjeti zašto djeca, posebno u dobi od 7. razreda osnovne škole do srednje škole, ne održavaju urednost.
Zašto tinejdžeri ne žele pospremiti sobu?
Prije nego što dođemo do rješenja, ključno je razumjeti razloge zbog kojih djeca u ovoj dobi često imaju neuredne sobe:
Promjene u mozgu i razvoju – Tinejdžeri prolaze kroz značajne kognitivne i emocionalne promjene koje mogu utjecati na njihovu sposobnost organizacije i prioritiziranje zadataka.
Neurednost kao oblik izražavanja – Mnogi adolescenti koriste svoj prostor kao način izražavanja osobnosti i nezavisnosti. Za njih, nered nije problem nego način života.
Preopterećenost obavezama – Školske obaveze, društveni život i hobiji često preuzimaju primat, ostavljajući čišćenje sobe na dnu liste prioriteta.
Odugovlačenje i manjak samodiscipline – Tinejdžeri često imaju tendenciju odgađati obaveze, osobito one koje ne smatraju hitnima ili važnima.
Otpornost prema autoritetu – Ova dob je razdoblje kada djeca intenzivno testiraju granice, a prisiljavanje na čišćenje može izazvati kontraefekt i dodatni otpor.
Neurološki razvoj mozga
Mozak tinejdžera još nije u potpunosti razvijen, posebno prefrontalni korteks, koji je zadužen za planiranje, organizaciju, donošenje odluka i samokontrolu. Taj dio mozga sazrijeva tek u ranim ili srednjim dvadesetima, što znači da adolescentima spontano nedostaje osjećaj odgovornosti i organiziranosti.
Dominacija limbičkog sustava
Limbijski sustav, koji je odgovoran za emocije, nagrade i impulzivnost, razvija se brže od prefrontalnog korteksa. Zbog toga su tinejdžeri skloniji raditi ono što im donosi trenutni užitak (npr. druženje, igranje igrica, društvene mreže) nego razmišljati o dugoročnim obavezama poput čišćenja sobe.
Hormonalne promjene
Tijekom adolescencije dolazi do povećane proizvodnje dopamina, neurotransmitera povezanog s osjećajem nagrade i motivacije. Međutim, mozak tinejdžera teži traženju “većih” nagrada, pa svakodnevne obveze poput pospremanja sobe ne djeluju dovoljno motivirajuće.
Promjene u percepciji prostora
Adolescenti često ne primjećuju nered na isti način kao odrasli jer im je pažnja usmjerena na druge stvari – društvene odnose, školu, hobije. Nered im ne smeta jer im nije prioritet.
Psihološki aspekti nereda u tinejdžerskoj sobi
Iako roditeljima može biti teško prihvatiti, nered u sobi ne znači nužno lijenost ili nepoštovanje. Nekim tinejdžerima takvo okruženje pruža osjećaj ugode i kreativnosti. S druge strane, pretjerani nered može biti znak unutarnjeg stresa, nedostatka organizacije ili čak emocionalnih poteškoća.
Kako pronaći balans? Ključ je u tome da se uspostavi dogovor o minimalnom redu, ali bez nametanja potpunog reda koji će izazvati otpor.
Kako motivirati tinejdžere na čišćenje sobe?
Evo nekoliko učinkovitih metoda koje mogu pomoći:
1. Razgovarajte umjesto da naređujete
Umjesto da kažete: „Odmah pospremi sobu!“, pokušajte s: „Kako bi se osjećao/la kada bi ti soba bila malo urednija? Ima li nešto što ti mogu pomoći da bolje organiziraš prostor?“
2. Definirajte osnovna pravila
Odredite minimalne standarde urednosti, npr.:
Prljavo rublje ide u košaru, a ne na pod.
Hrana i piće ne ostaju u sobi preko noći.
Hodnik i zajednički prostori ostaju uredni.
3. Dajte im odgovornost
Neka sami odluče kako će organizirati svoje stvari. Npr.: „Kako misliš organizirati knjige i školski pribor tako da ih možeš lako pronaći?“
4. Postavite realne rokove
Umjesto trenutnog zahtjeva, dogovorite se: „Možeš pospremiti sobu do petka navečer? Ako ti treba pomoć s organizacijom, tu sam.“
5. Povežite urednost s prednostima
Tinejdžeri bolje reagiraju ako vide konkretnu korist. Primjer: „Ako održiš sobu urednom ovaj tjedan, moći ćemo lakše pronaći tvoje stvari i imat ćeš više vremena za druženje.“
6. Poštujte njihov prostor, ali postavite granice
Pustite ih da imaju slobodu unutar svojih pravila, ali jasno definirajte granice. Npr.: „Neću ulaziti u tvoju sobu bez najave, ali očekujem da neće biti ostataka hrane ili odjeće na podu.“
7. Pokažite strpljenje i razumijevanje
Ne očekujte promjenu preko noći. Nagradite male pomake pohvalama umjesto kritika. Jedan od načina nagrađivanje je i tehnika žetona. Tehnika žetona kod adolescenata može se koristiti za poticanje redovitog pospremanja sobe tako da se poveže s nekom željenom nagradom.
Primjer: Dogovorite se s tinejdžerom da za svako pospremljeno jutro (krevet, odjeća na mjestu, uredan stol) dobije jedan žeton. Nakon skupljenih 5 žetona, može ih zamijeniti za izlazak s prijateljima, dodatno vrijeme za videoigre ili neku drugu nagradu koju cijeni.
Važno je da nagrade budu privlačne i da sustav bude dosljedan kako bi tinejdžer stekao naviku urednosti.
Kada nered može biti znak dubljeg problema?
Ako primijetite da je nered u sobi popraćen drugim promjenama u ponašanju, to može biti signal problema:
Povećana razdražljivost ili povučenost
Nagli pad u školi
Nedostatak interesa za aktivnosti koje su ih prije veselile
U takvim slučajevima, razgovor i podrška su ključni, a ako je potrebno, potražite stručnu pomoć.
Zaključak
Tinejdžerski nered nije pitanje lijenosti – on često odražava razvojnu fazu, unutarnji svijet i način na koji tinejdžeri izražavaju autonomiju. Umjesto sukoba, roditelji mogu primijeniti strategije koje potiču odgovornost i samostalnost, uz postavljanje jasnih, ali fleksibilnih granica.
Roditeljstvo u ovoj fazi može biti izazovno, ali uz strpljenje i razumijevanje, moguće je pronaći način kako motivirati tinejdžere na urednost bez stalnih svađa.
Saznanje da smo bolesni, da imamo rak koji često oduzima život, je izuzetan stres i traumatsko iskustvo, koje sa sobom može donijeti niz emotivnih, a i kognitivnih teškoća (chemo brain), dok se kod nekih ljudi javlja i PTSP. Kemoterapija ubija stanice raka, ali može narušiti i normalno funkcioniranje mozga. I godinama nakon liječenja neki prijavljuju probleme kognitivnog funkcioniranja (sa pamćenjem, […]
Sigurno ste se svi našli, barem jednom u životu, kada su vas emocije toliko preplavile da vam je teško bilo funkcionirati, kada ste mislili samo o tom nečem što vas opterećuje ili veseli. Jedan od takvih primjera je recimo zaljubljenost, zatim, intenzivan stres i intenzivna zabrinutost oko nečega ili ljutnja na nekoga, tuga i slično.U ovom […]
Anksioznost, depresivnost i neurofeedbackPotaknuti izvrsnim člankom o depresivnosti, koji je kolegica napisala (možete ga pročitati na linku) i mnogim komentarima osoba koje se žale i na anksioznost, panične napade i slično, pišemo sada blog o stručnoj, znanztvenoj metodi za koju još malo ljudi zna, a mogla bi vam pomoći. Malo ćemo i objasniti neke stvari koje primjećujemo da […]
Uspjeh se ne događa slučajno. Ljudi koji postižu izvanredne rezultate u poslu, karijeri i životu znaju jednu važnu stvar – prije nego što novac može doći do njih, moraju razviti svoj um, vještine i način razmišljanja. No, ključni aspekt ovog razvoja jest ulaganje u mentalno zdravlje, koje predstavlja temelj dugoročnog uspjeha i financijske stabilnosti.
1. Mentalno zdravlje kao temelj uspjeha
Naša sposobnost donošenja odluka, suočavanja sa stresom i postavljanja dugoročnih ciljeva u velikoj mjeri ovisi o mentalnoj stabilnosti. Ljudi koji zanemaruju mentalno zdravlje često se suočavaju s iscrpljenošću, anksioznošću i smanjenom produktivnošću, što može imati ozbiljne posljedice na profesionalni i privatni život.
Razvijanje tehnika smanjenja stresa poput meditacije i mindfulnes
Postavljanje jasnih granica između posla i privatnog života
Posljedice zanemarivanja mentalnog zdravlja
Povećan rizik od burnouta i depresije
Teže donošenje kvalitetnih odluka pod pritiskom
Narušeni odnosi s kolegama i obitelji
Veći troškovi liječenja mentalnih i fizičkih problema
2. Neurofeedback – tehnologija za jačanje mentalne otpornosti
Neurofeedback je znanstveno dokazana metoda koja omogućava optimizaciju moždane aktivnosti i povećanje otpornosti na stres. Ova tehnika poboljšava fokus, kognitivne sposobnosti i emocionalnu regulaciju, što omogućava uspješnijim ljudima da donose bolje odluke i izbjegnu mentalne blokade.
Prednosti neurofeedbacka
Poboljšava koncentraciju i produktivnost
Pomaže u kontroli emocija i smanjenju anksioznosti
Jača sposobnost donošenja brzih i preciznih odluka
Pomaže u balansiranju autonomnog živčanog sustava, smanjujući stres
3. Emocionalna inteligencija – ključ kvalitetnih odnosa i uspjeha
U modernom poslovnom svijetu, emocionalna inteligencija (EQ) postaje važnija od klasične inteligencije (IQ). Osobe s razvijenom emocionalnom inteligencijom bolje komuniciraju, rješavaju sukobe i grade dugoročne odnose, što direktno utječe na njihovu profesionalnu i financijsku stabilnost.
Razvijanje empatije i aktivnog slušanja
Kontrola reakcija u stresnim situacijama
Sposobnost motiviranja sebe i drugih
Održavanje emocionalne ravnoteže u izazovnim vremenima
Cijena niske emocionalne inteligencije
Poteškoće u suradnji i vođenju timova
Češći sukobi u profesionalnim i osobnim odnosima
Manje prilika za napredovanje
Veći osjećaj frustracije i nesigurnosti
4. Zdrav način života za mentalnu stabilnost
Mozak ne može funkcionirati optimalno ako tijelo nije zdravo. Prehrana, tjelovježba i san igraju ključnu ulogu u održavanju mentalnog zdravlja i dugoročne otpornosti na stres.
Redovita tjelovježba za bolju cirkulaciju mozga
Prehrana bogata nutrijentima za optimalne kognitivne funkcije
Kvalitetan san za regeneraciju mozga
Smanjenje konzumacije alkohola i kofeina
Posljedice loših navika
Povećan rizik od depresije i anksioznosti
Smanjena energija i motivacija
Pogoršane kognitivne sposobnosti
Viši troškovi liječenja i lijekova
5. Kako financijska stabilnost proizlazi iz mentalne stabilnosti
Kada je um zdrav i stabilan, odluke o financijama postaju racionalnije i promišljenije. Ljudi koji ulažu u svoje mentalno zdravlje često donose bolje financijske odluke, manje su impulzivni i dugoročno osiguravaju stabilnost.
Ulaganje u edukaciju i razvoj vještina
Pravilno upravljanje stresom u financijskim krizama
Razvijanje otpornosti na nepredviđene troškove
Pametna ulaganja i štednja
Cijena lošeg upravljanja mentalnim zdravljem i financijama
Česte financijske poteškoće i dugovi
Impulzivne odluke koje dovode do gubitaka
Nemogućnost štednje i dugoročnih ulaganja
Veći troškovi zbog loših životnih odluka
Zaključak
Najuspješniji ljudi razumiju da novac nije krajnji cilj, već sredstvo za postizanje kvalitetnog života. No, kako bi postigli financijsku stabilnost, prvo moraju investirati u vlastito mentalno zdravlje, otpornost na stres i emocionalnu inteligenciju i emocionalnu stabilnost. Bez toga, čak i najveći iznosi na bankovnom računu ne mogu osigurati dugoročnu sreću i uspjeh.
Ako želite poboljšati mentalne performanse i osigurati dugoročni uspjeh, razmislite o neurofeedbacku kao alatu za optimizaciju vašeg uma.
Roditelji širom svijeta suočavaju se s istim izazovom – kako natjerati djecu da pospreme sobu bez stalnih rasprava?Nered u sobi tinejdžera može postati ozbiljan izvor konflikta, ali umjesto da se pretvori u iscrpljujuću bitku, važno je razumjeti zašto djeca, posebno u dobi od 7. razreda osnovne škole do srednje škole, ne održavaju urednost.Zašto tinejdžeri ne […]
Stres je neizbježan dio modernog života, no kada postane kroničan, može dovesti do ozbiljnih posljedica za fizičko i mentalno zdravlje. Burnout, ili sindrom sagorijevanja, sve je češća pojava, osobito među zaposlenima koji se suočavaju s visokim očekivanjima i pritiscima na radnom mjestu. U ovom blogu istražit ćemo što uzrokuje stres i burnout, kako ih prepoznati te koje su najučinkovitije metode tretmana i prevencije.
Što je stres i kako nastaje?
Stres je fiziološki i psihološki odgovor organizma na izazovne situacije. Može biti kratkotrajan (akutni stres) ili dugotrajan (kronični stres). Kratkotrajan stres može čak imati pozitivne učinke, poput povećane koncentracije i spremnosti na akciju. No, kada stres traje dulje vrijeme bez mogućnosti oporavka, može imati ozbiljne posljedice.
Najčešći uzroci stresa:
Visoki zahtjevi na radnom mjestu
Nedostatak kontrole nad situacijom
Financijski problemi
Loši međuljudski odnosi
Nedostatak podrške u privatnom ili poslovnom životu
Stalne promjene i nesigurnost (npr. nesigurnost posla, selidbe)
Što je burnout i kako ga prepoznati?
Burnout je stanje fizičke i emocionalne iscrpljenosti uzrokovano dugotrajnim stresom, najčešće povezanim s radnim okruženjem. Osobe koje doživljavaju burnout često osjećaju gubitak motivacije, kronični umor i smanjenu produktivnost.
Ključni simptomi burnouta:
Stalni osjećaj umora i iscrpljenosti
Smanjena učinkovitost i teškoće u koncentraciji
Povećana razdražljivost i osjećaj cinizma prema poslu
Problemi sa spavanjem
Fizički simptomi poput glavobolje, bolova u mišićima i probavnih smetnji
Osjećaj beznađa i smanjene motivacije
Ako se ne liječi, burnout može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema, uključujući depresiju, anksioznost i kronične bolesti poput hipertenzije.
Dugoročne posljedice stresa i burnouta
Ako se stres i burnout ne prepoznaju i ne tretiraju na vrijeme, mogu ostaviti trajne posljedice na različite aspekte života pojedinca.
Fizičko zdravlje
Dugotrajna izloženost stresu može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema, uključujući:
Kardiovaskularne bolesti – visok krvni tlak, srčane aritmije, povećan rizik od srčanog i moždanog udara
Osjetljivost na infekcije – oslabljen imunitet čini tijelo podložnijim bolestima
Hormonalna neravnoteža – povećana razina kortizola može utjecati na metabolizam i uzrokovati umor, debljanje ili hormonalne poremećaje
Psihičko zdravlje
Dugotrajan stres može narušiti mentalno zdravlje i povećati rizik od ozbiljnih psiholoških tegoba, kao što su:
Depresija i anksioznost – osjećaj beznađa, tjeskoba i panika postaju sve češći
Izolacija i gubitak interesa – osoba se povlači iz društvenih aktivnosti i zanemaruje hobije
Problemi s pamćenjem i koncentracijom – kronični stres može utjecati na radnu memoriju i donošenje odluka
Odnosi s drugima
Stres i burnout ne utječu samo na pojedinca, već i na njegove međuljudske odnose. Posljedice uključuju:
Razdražljivost i konflikti – povećana napetost može dovesti do problema u obiteljskim i poslovnim odnosima
Nedostatak emocionalne dostupnosti – osoba postaje distancirana i teško održava bliske odnose
Smanjena sposobnost empatije – dugotrajan stres može otežati razumijevanje i suosjećanje s drugima
Profesionalni i osobni razvoj
Smanjena produktivnost i kreativnost – osjećaj mentalne iscrpljenosti otežava fokusiranje na radne zadatke
Povećan rizik od napuštanja posla – burnout može dovesti do potpune nezainteresiranosti za rad i želje za promjenom karijere
Nesposobnost donošenja odluka – preopterećenost mozga dovodi do problema u planiranju i rješavanju problema
Dugotrajni stres i burnout mogu ozbiljno ugroziti fizičko i mentalno zdravlje, odnose i profesionalni život. Prepoznavanje simptoma na vrijeme i poduzimanje preventivnih mjera ključno je za očuvanje cjelokupne dobrobiti.
Kako se nositi sa stresom i burnoutom?
Iako su stres i burnout ozbiljni problemi, postoje učinkoviti načini njihovog upravljanja i liječenja. Ključ je u prepoznavanju simptoma i poduzimanju pravih koraka za oporavak.
1. Promjena životnih navika
Fizička aktivnost: Redovito vježbanje pomaže u smanjenju razine kortizola (hormona stresa) i povećava razinu endorfina, što poboljšava raspoloženje.
Zdravija prehrana: Hrana bogata nutrijentima (voće, povrće, proteini, zdrave masti) podržava funkciju mozga i pomaže u borbi protiv stresa.
Dobar san: Kvalitetan san ključan je za fizički i mentalni oporavak.
2. Tehnike opuštanja
Mindfulness i meditacija: Pomažu u smanjenju stresa i poboljšavaju emocionalnu regulaciju.
Disanje i progresivna mišićna relaksacija: Pomažu u smanjenju fizioloških simptoma stresa.
Hobiji i kreativne aktivnosti: Bavljenje umjetnošću, glazbom ili pisanjem može pomoći u otpuštanju stresa.
3. Profesionalna pomoć
Ako su simptomi burnouta izraženi, važno je potražiti stručnu pomoć. Jedna od najučinkovitijih metoda u upravljanju stresom i burnoutom je neurofeedback.
*Neurofeedback – inovativna metoda za upravljanje stresom
Neurofeedback je znanstveno utemeljena metoda koja koristi EEG tehnologiju za treniranje moždanih valova, pomažući osobi da postigne bolju emocionalnu regulaciju, smanji stres i poveća mentalnu otpornost. Ova metoda posebno je korisna za osobe koje se suočavaju s kroničnim stresom i burnoutom, jer omogućuje mozgu da se bolje prilagodi stresnim situacijama i brže oporavi.
4. Promjene na radnom mjestu
Postavljanje realnih ciljeva i granica
Delegiranje zadataka i traženje pomoći
Uzimanje redovitih pauza tijekom radnog dana
Otvorena komunikacija s nadređenima i kolegama o izazovima s kojima se suočavate
Isplativost neurofeedbacka
Kronični stres i burnout mogu uzrokovati financijske gubitke kroz smanjenu produktivnost, česte bolovanja i troškove liječenja, što godišnje može iznositi 2000 – 5000+ €. S druge strane, kompletan neurofeedback tretman s procjenom i popustom iznosi 1441 €, što je značajno povoljnije dugoročno ulaganje.
Ulaganjem u neurofeedback, osoba ne samo da izbjegava visoke troškove burnouta, već poboljšava kvalitetu života, mentalnu otpornost i profesionalnu učinkovitost.
Stres i burnout nisu neizbježni i ne mora ih se prihvatiti kao „normalan dio života“. Prepoznavanjem znakova, promjenom navika i korištenjem učinkovitih metoda kao što je neurofeedback, moguće je vratiti energiju, produktivnost i unutarnji mir. Ako osjećate da ste na rubu sagorijevanja, ne čekajte – poduzmite prvi korak prema zdravijem životu već danas!
Roditelji širom svijeta suočavaju se s istim izazovom – kako natjerati djecu da pospreme sobu bez stalnih rasprava?Nered u sobi tinejdžera može postati ozbiljan izvor konflikta, ali umjesto da se pretvori u iscrpljujuću bitku, važno je razumjeti zašto djeca, posebno u dobi od 7. razreda osnovne škole do srednje škole, ne održavaju urednost.Zašto tinejdžeri ne […]
Anksioznost, depresivnost i neurofeedbackPotaknuti izvrsnim člankom o depresivnosti, koji je kolegica napisala (možete ga pročitati na linku) i mnogim komentarima osoba koje se žale i na anksioznost, panične napade i slično, pišemo sada blog o stručnoj, znanztvenoj metodi za koju još malo ljudi zna, a mogla bi vam pomoći. Malo ćemo i objasniti neke stvari koje primjećujemo da […]
Da sam znala da Seinfelda mogu gledati i u terapijske svrhe, za neurofeedback bih se odlučila puno ranije…već nakon četvrtog počinjem u svojoj svakodnevici primjećivati i promjene na bolje.
Na pisanje ovog bloga potaknula me emisija Nedjeljom u 2 i gost Krunoslav Nujić te prilozi u emisiji. Vrlo jednostavno su opisali kako su se osjećali i dočarali jednostavnim jezikom što je burnout. Nadam se da će nekome i moja priča pomoći. Društvo, stereotipi, moja promišljanja Unatoč članku u Slobodnoj Dalmaciji, unatoč tome što sam […]
Samoozljeđivanje je tema o kojoj se rijetko govori, ali ona tiho postoji među mnogim ljudima, posebno adolescentima. To nije samo fizički čin, već duboko emocionalno iskustvo koje često signalizira unutarnju bol, osjećaj bespomoćnosti ili želju za kontrolom nad vlastitim životom. Razumijevanje ove složene pojave prvi je korak prema pružanju podrške i iscjeljenju.
Samoozljeđivanje je sve prisutniji problem u modernom društvu, a njegova učestalost raste diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Ovo ponašanje, koje uključuje namjerno nanošenje fizičke boli sebi, poput rezanja, grebanja ili spaljivanja kože, nije samo vapaj za pažnjom, već često predstavlja način nošenja s intenzivnim emocijama ili osjećajem bespomoćnosti. U ovom blogu analiziramo kako se problem razvija, koje su dobne i spolne skupine najugroženije, zašto do toga dolazi, kako pružiti podršku i kako inovativne metode poput Othmerovog neurofeedbacka mogu pomoći.
Učestalost i porast: Globalni problem i situacija u Hrvatskoj
Statistike pokazuju da je prevalencija samoozljeđivanja u stalnom porastu. Globalno gledano, procjenjuje se da 17% adolescenata barem jednom u životu posegne za samoozljeđivanjem, dok su u nekim europskim zemljama brojke još veće. Hrvatska prati ovaj trend – prema dostupnim istraživanjima, između 15% i 20% mladih barem jednom svjesno ozlijedi sebe.
Posebno je zabrinjavajuće što problem započinje sve ranije. Prema istraživanjima, najčešća dob za početak samoozljeđivanja je između 12. i 14. godine, što se poklapa s razdobljem intenzivnih emocionalnih i društvenih promjena u adolescenciji.
Dob i spol: Tko je najviše pogođen?
Samoozljeđivanje je prisutno u svim dobnim skupinama i kod oba spola, ali najčešće se javlja kod mladih, a posebice kod tinejdžerki. Djevojke su sklonije “tišim” oblicima samoozljeđivanja, poput rezanja, dok dečki često pribjegavaju ponašanjima povezanima s većim rizicima, poput agresivnog udaranja predmeta. Ipak, kod svih spolova osnovni uzrok ostaje isti – nesposobnost suočavanja s unutarnjom boli i stresom.
Uzroci: Što uzrokuje samoozljeđivanje?
Uzroci samoozljeđivanja su složeni i često uključuju kombinaciju emocionalnih, društvenih i bioloških čimbenika. Najčešći razlozi uključuju:
Emocionalna bol: Depresija, anksioznost i osjećaj bespomoćnosti glavni su pokretači.
Pritisci društva: Savršenstvo koje promoviraju društvene mreže stvara osjećaj nesigurnosti, osobito među mladima.
Traume: Zlostavljanje, gubitak voljene osobe ili emocionalno zanemarivanje često su okidači.
Nedostatak podrške: Kada mladi osjećaju da ih okolina ne razumije ili osuđuje, okreću se samoozljeđivanju kao “ventilu”.
Kako pristupiti osobi koja se samoozljeđuje?
Pristup osobi koja se samoozljeđuje zahtijeva puno empatije i razumijevanja. Evo nekoliko ključnih smjernica:
Nemojte osuđivati: Pokažite suosjećanje i nemojte umanjivati njihove osjećaje.
Budite otvoreni za razgovor: Pitajte ih kako se osjećaju i što im može pomoći, bez pritiska.
Ponudite pomoć: Predložite savjetovanje s terapeutom ili stručnjakom za mentalno zdravlje.
Educirajte se: Razumijevanje problema pomaže vam pružiti bolju podršku.
Što može pomoći?
Osobe koje se bore sa samoozljeđivanjem trebaju podršku u obliku:
Psihološke pomoći: Terapije poput kognitivno-bihevioralne terapije (CBT) vrlo su učinkovite.
Obiteljskog razumijevanja: Obitelj igra ključnu ulogu u pružanju sigurnosti i stabilnosti.
Razvoja zdravih strategija: Naučiti kako se nositi s emocijama kroz tehnike opuštanja, meditaciju i fizičku aktivnost.
Kako neurofeedback pomaže?
Neurofeedback po Othmerovoj metodi inovativna je terapijska metoda koja koristi tehnologiju za regulaciju moždane aktivnosti. Pomaže osobama koje se bore sa samoozljeđivanjem tako što:
Smanjuje stres i tjeskobu: Stabilizacija moždanih valova pomaže osobi da se osjeća smirenije.
Poboljšava emocionalnu kontrolu: Osobe bolje prepoznaju i upravljaju svojim emocijama.
Smanjuje impulzivnost: Budući da impulzivnost često vodi ka samoozljeđivanju, neurofeedback može pomoći u stabilizaciji moždanih funkcija, čime se smanjuje potreba za brzom reakcijom na stresne situacije.
Olakšava san: Osobe koje se bore sa samoozljeđivanjem često imaju problema sa spavanjem. Neurofeedback regulira aktivnosti mozga odgovorne za opuštanje i san, čime se osigurava bolji oporavak tijela i uma.
Povećava osjećaj samopouzdanja i kontrole: Stabilizacija moždane aktivnosti često rezultira povećanim osjećajem kontrole nad vlastitim mislima, emocijama i ponašanjem, što je ključan korak u procesu oporavka.
Podržava dugoročne promjene: Neurofeedback ne samo da smanjuje simptome, već pomaže u stvaranju trajnih promjena u obrascima ponašanja.
Zaključak: Vrijeme je za akciju
Samoozljeđivanje nije problem koji možemo ignorirati. Sve veći broj mladih traži način da iskaže svoju unutarnju bol kroz destruktivne obrasce, ali uz pravovremenu podršku, pomoć stručnjaka i moderne metode poput neurofeedbacka, moguće je preokrenuti taj trend. Važno je prepoznati problem, pružiti empatiju i potaknuti osobe na traženje pomoći – jer razgovor i podrška mogu doslovno spasiti život.
Ako se vi ili netko vama blizak bori sa samoozljeđivanjem ili osjećajem preplavljenosti, nemojte čekati – napravite prvi korak prema oporavku. Obratite nam se i otkrijte kako vam neurofeedback može pomoći u vraćanju emocionalne ravnoteže i izgradnji zdravijeg života.
Vjerujem da je većina od vas bila ili još uvijek je ili zna nekog tko je bio ili je, u vezi u kojoj se s partnerom/icom ne slaže najbolje, često se svađaju, međusobno navlače, prekidali su puno puta a nikako da stvarno prekinu. Vjerojatno se radi o ovisnosti o drugoj osobi.
