Mozak

Amigdala se sastoji od niza međusobno povezanih jezgri, ali one imaju odvojene funkcije. Pa tako pri nekom prijetećem događaju, amigdala je ta koja ga detektira i reagira na njega. Podraživanje jednog njenog dijela stvara emociju ljutnje, dok podraživanje drugog stvara emociju straha i aktivira se obrambeno ponašanje. Emocije koje su uključene u samoočuvanje (anksioznost, strah, ljutnja) regulira amigdala. Tako je amigdala uključena u stvaranje naših raspoloženja, posebice kada se radi o negativnim emocionalnim informacijama.  Igra i ključnu ulogu u učenje novih emocionalnih situacija, pa nam tako omogućuje da se naučimo bojati neke opasnosti. Također, uključena je i u prepoznavanje emocija kod drugih osoba.

Kada bi se čovjeku odstranila amigdala postao bi smiren, poslušan i emocionalno indiferentan pa čak i kada naiđe na provokaciju.

Ono što amigdalu čini toliko moćnom je njena anatomska povezanost s ostalim područjima mozga. Dakle, ona šalje projekcije u gotovo sve dijelove mozga, a samo mali dio informacija se vrati nazad u amigdalu. Ova neravnoteža je upravo razlog  zašto emocije nadjačaju kogniciju odnosno razum!

Malo se racionalnih infomacija vraća u amigdalu kako bi je smirilo, pa se na vanjskom ponašanju izrazito iskazuju npr. strah i ljutnja.

Ponekad su zato neka naša ponašanja impulzivna i razlozi nisu jasni čak ni nama samima, motivirani su emocionalno-limbičkim strukturama mozga umjesto cerebralnim korteksom koji je svjestan i zasniva se na jeziku.

Mod „sve je u redu” aktivan je kada se informacije koje hipokampus komparira iz vanjskog svijeta sa događajima iz pamćenja, ne razlikuju. Na primjer, vrata od stana zaključavate i vraćate se doma i nalazite vrata zaključana. Hipokampus je vrlo aktivan i stalno testira i uspoređuje informacije iz pamćenja s onima koje upravo dobiva iz okoline. U situaciji da se vraćate doma i nalazite ne zaključana vrata, pali se mod „nešto nije u redu”.  Taj mod se često pali kod razočaranja, neuspjeha, kazni ili novosti. Tada nastupa anksioznost koja preuzima nad nama kontrolu i upravlja našim ponašanjem. Postoje tvari, za koje ste svi čuli, koje smanjuju tu anksioznost i gase mod „nešto nije u redu”, a to su alkohol i barbiturati odnosno benzodiazepini (lijekovi za smirenje, anksiolitici). Kada sve dobro funkcionira mozak se može sam nositi sa time, bez vanjske „pomoći”, te se oslobodi anksioznosti i potakne ugodne osjećaje. Za to su važni endorfini, koji također isključuju mod „nešto nije u redu”.

Uredno funkcioniranje mozga, ovaj složeni proces anksioznost vs. ugoda, zahtjeva integrirano funkcioniranje limbičkog kruga. Obzirom da neke strukture reguliraju anksioznost, a neke ugodu i pozitivne emocije.

Naši ciljevi, koji su obojani nekim emotivnim tonom i međusobno se stalno natječu jedan protiv drugoga, nalaze se u prefrontalnom korteksu.

Negativni emotivni ton i osjećaji, tj. neugodne emocije, nastaju ukoliko misli stimuliraju desni prefrontalni korteks, ……dok pozitivni osjećaji, ugodne emocije nastaju ukoliko misli stimuliraju lijevi prefrontalni korteks. Kada su istraživali rad mozga PET snimanjem, ukoliko su sudionici vidjeli nešto čega ih je bilo strah, svijetlio je desni prefrontalni korteks.