Neurofeedback i anksioznost
Čitaj uskoro…
Čitaj uskoro…
Čitaj uskoro…
Čitaj uskoro….
Na pisanje ovog bloga potaknula me emisija Nedjeljom u 2 i gost Krunoslav Nujić te prilozi u emisiji. Vrlo jednostavno su opisali kako su se osjećali i dočarali jednostavnim jezikom što je burnout.
Nadam se da će nekome i moja priča pomoći.
Unatoč članku u Slobodnoj Dalmaciji, unatoč tome što sam psiholog, nisam do nedavno shvatila da je to to. Jer kako bi, pa valjda bi ja znala, ja sam psiholog. Osim toga, psiholog sam, ne bi se to meni tako lako moglo dogoditi, a i mlada sam…
Sve navedeno naravno nije istina, nego je društveni stereotip o psiholozima, odnosno barem je moje uvjerenje da je takav društveni stereotip o psiholozima. No, psiholozi su isto ljudi, ljudi s manama, problemima, teškoćama, …životom. Nismo imuni na život samo zato jer smo psiholozi.
Isto tako, vrlo vjerno, se izgleda “trudim” pratiti stereotip, u Nedjeljom u 2 spomenute, “dobre curice” i teško mi je reći “ne”. Nemam dojam niti da društvo podržava to da kažeš “ne”, da manje brineš i nisi tjeskoban, zabrinut. Unatoč tome što svi govore o granicama, burnoutu, tjeskobi, zapravo često se ljudi naljute kada počneš govoriti “ne”, kad počneš više brinuti o sebi, a manje o njima. Na poslu i dalje očekuju da napraviš sve što treba i ne treba. Također, naravno da ako nešto krivo napraviš, djeluje socijalno poželjno ako si zabrinut i radi pogreške se loše osjećaš, jer kako bi to izgledalo da si smiren a nešto si pogriješio, vjerojatno bi se doživjelo da te nije briga. Ako si zabrinut i loše, “pokazuješ da si savjestan i da ti je stalo” pa te svi tješe i manje pažnje pridaju tvojoj grešci. Burnout, također. Danas je normalno da si umoran, svi su. Ako puno radiš, vrijedan si i ambiciozan. Naravno, ako više odmaraš, putuješ, zabavljaš se, onda si razmažen, ne trudiš se, “lako je tebi”.
I nije to sve otvoreno komunicirano, već jednom neverbalnom komunikacijom, pohvalom i veličanjem ovog “poželjnog”.
Tako da unatoč tome što se sve više priča o stresu, burnoutu, granicama, anksioznosti, zapravo mi se čini da smo društvo koje to sve vrlo dobro podržava i uzgaja. Ali kako se pojedinačno ljudi ipak usude, kada dođu do ruba tek, nažalost, promijeniti mindset i način života, i okolina se prilagodi, tako ima nade i da će se i stav društva promijeniti, jer MI smo to društvo.
Zapravo se i ne sjećam kada točno.
Nakon što sam završila studij psihologije i sociologije, na oba jednopredmetna studija i znanstveni i nastavnički smjer, nakon jedno 10g studiranja, nisam mogla naći posao, kao i većina mladih. Dok sam čekala i smišljala što ću i kako, završila sam i dodatne naobrazbe za Voditelja ljudskih resursa i Voditelja europskih projekata te edukaciju za posebnu dopusnicu psiholog u medicini rada. Napokon sam dobila staž u kliničkoj psihologiji i odradila ga u bolnici gdje sam imala najbolju mentoricu na svijetu i od koje sam naučila dobrim dijelom posao koji danas radim.
Iz više izvora sam saznala i za neurofeedback, pa sam…dok čekam posao, uz podršku roditelja otvorila privatnu praksu na jesen 2019.godine. Poticaj da otvorim privatnu praksu je bio i potreba za praktičnim radom dok sam na Specijalističkom poslijediplomskom studiju kliničke psihologije, jer bez mogućnosti prakse ne možeš upisati studij. Ali nekako sam uvijek htjela raditi u sustavu i imati „pravi“ posao. Pola godine nakon što sam otvorila praksu, a kažu da treba jedno 5g da se uhoda, dogodili su se potres, Covid i lock down. No nekako je to vrijeme prošlo i ja sam pomalo radila koliko je bilo posla. Kasnije sam i ured preselila u veći i ljepši prostor jer su se u ovom dogodila manja oštećenja koja je trebalo sanirati, a za to vrijeme nebi mogla raditi. U međuvremenu sam se napokon uspjela preseliti i od roditelja sa dečkom, u najam, naravno.
I tako sam dočekala ljeto 2022.godine kada me nazvao kolega i pitao da li bih došla raditi u sustav kao zamjena. Ja sam veselo rekla da bih, misleći da je to zamjena samo za ljeto. Kada sam shvatila da je to za duži period, nije bilo veće sreće. I tako sam počela raditi u sustavu od 7-15h i popodne svoju privatnu praksu. To je bilo nešto o čemu sam oduvijek sanjala. Bila sam vrlo entuzijastična, vesela i puna energije i voljna se dokazati. Kada su me na razgovoru, jednom prilikom, pitali da kako se „čuvam od posla“, s obzirom da je posao psihologa stresan i opterećujući, slavodobitno sam rekla da idem u šumu šetati, heklam, idem na putovanja. Kako sam počela raditi dva posla, više zapravo to nisam stizala. Na poslu je polagano počeo umor i pospanost. Tada sam mislila- nisam se naspavala, neke dane nije bilo posla, pacijent ti nije došao, pre toplo je u prostoru itd. Onda su uslijedili dodatni stresovi na poslu u sustavu.
Znači paralelno se odvija rad u sustavu uz sve zgode i nezgode, rad u privatnoj praksi skoro sve dane u tjednu, Specijalistički studij, i edukacija iz Kognitivno bihevioralne psihoterapije, smrt oca, prekid veze nakon 12g. i početak nove veze. To ljeto 2024.g. sam imala impuls energije i volje za životom, jer si nisam dala biti umorna. Kako bih se trgnula iz umora i kako bih bila puna energije, mlada i zdrava, a ne “lijena”, krenula sam u teretanu. To ljeto sam imala osjećaj da bih mogla zgradu dignuti …ali nije dugo trajalo…
Pitam prijateljicu: “što ima novo kod tebe?”
Kaže ona: “kad vidim tebe, kod mene ništa.”
Umor postaje takav da se silim na poslu piti kavu, koju ne volim …kako bih uopće održala budnost i mogla raditi. Cijelo vrijeme mislim da nešto nije uredu pa s vremena na vrijeme odem i na vađenje krvi u potrazi za razlogom. Željezo nije, štitnjača nije … nije mi ništa, ali sam toliko umorna da ne mogu držati oči otvorene. Pijem hrpu dodataka prehrani… vitamini, maca prah, ashwaganda, klorofil, crni kim…nema kraja. Pa se onda, unatoč svemu što uzimam za zdravlje, cijelu godinu zaredao urinarni infekt, pa helicobacter pylori…pa sam tako provela godinu dana na raznim antibioticima, takoreći bez pauze, sa povremenim kraćim bolovanjima (1-2 tjedna) radi temperature/prehlade ili tako nečeg.
U 3.mjesecu 2025.godine ponovo idem na bolovanje, jer sam preumorna i nije mi dobro. Napravim detaljniju krvnu analizu, uzv abdomena… Možda su neki parametri “sitno” bili u disbalansu, ali to su „samo“ gama globulini, AST i ALT za „samo“ 30 više od zadanog maksimuma…, ali to nije dovoljan razlog da ostaneš doma i budeš na bolovanju. Malo sam se odmorila i kad smo shvatili da i dalje nije „ništa“, vratila sam se na posao.
Najmovi za 2 stana su se dignuli i prijetio je trenutak da će kredit biti gotovo nemoguće dobiti, pa sam kupila stan na maksimalni kredit i zamijenila 2 velika najma za 1 ratu kredita, napokon svog stana.
U međuvremenu ….jedva sam do ljetovanja izdržala, uz jedno kraće bolovanje iscrpljena od selidbe iz dva stana u jedan. Malo sam na moru skupila snage, ali nije dugo trajalo. Mjesec dana po povratku s mora, završila sam ponovo na bolovanju. Ovaj put nije bio samo umor u pitanju.
Umor kao glavni simptom, bez obzira na vrijeme odlaska na spavanje i količinu spavanja. Ponekad sam, ujutro, imala osjećaj da je još isti dan i da sam samo kratko legla odrijemati. Između 10 i 13h, nakon jela, me hvatao još veći umor i jedva sam održavala budnost.
Mozak mi je bio kao kaša, nisam bila u stanju odraditi niti sitne poslove jer nisam imala energije i koncentracije. Nisam mogla misliti niti donositi odluke. Osjećala sam se nekako buncavo, kao da imam laganu temperaturu. Kada bih duže, …cca 5min, stajala na nogama, bijelilo mi se pred očima i hvatala me lagana mučnina. Kod vožnje taxijem sam i dan dva nakon znala osjećati mučninu. Neke dane sam imala osjećaj kao da sanjam, kao da sam u polusnu. Puno toga sam zaboravljala, npr što mi je netko rekao ili što trebam napraviti. Pravi izazov mi je bio smisliti što ću taj dan jesti i na to bi mi otišlo cijelo jutro. Onda bi čak već došlo popodne i ja još nisam smislila, pa smo se opet sveli na dostavu.
Trebalo mi je vremena da kad pomaknem pogled, da izoštrim sliku.
Tolerancija na frustraciju mi je bila mala. Osjećala sam se kao da sam u alert modu i svaka obveza i zahtjev na mene, pa i onaj najmanji, bio mi je veliki stres i opterećenje. Htjela sam se sakriti, nestati, samo da nitko ne može doći do mene i tražiti me da nešto napravim, bilo što.
Volja za intimom, nikakva.
Počeli su i problemi sa probavom. Bila sam naduta, teško mi je bilo sjediti i nisam više mogla nositi hlače zakopčane na trbuhu, jer mi je trbuh bio prevelik. Čak su me i tajice pritiskale na nezgodni dio trbuha. Stolica je bila promjenjiva. Nekad od ljeta 2024.g do kraja godine dobila sam skoro 15kg, ali to je bilo usput i nismo preveliku pažnju tome pridavali, ni u onom 3.mj 2025.g. kada sam napravila malo više pretraga.
Pomalo upaljeno grlo, na to nisam ni obraćala veliku pažnju jer traje već cca 1,5g. i nije se promijenilo.
Pojavio se i zadah. Slabost u rukama i tijelu općenito. Nokti pucaju i listaju se više nego ikad prije.
Prestala sam ići i u teretanu i na masažu. Nisam se ni družila, jer nisam imala snage, fizički.
Borila sam se sama sa sobom u glavi. Živimo u društvu u kojem, kad bi nekom rekao da ti je glavni simptom zbog kojeg ne možeš raditi, umor, bi ti svi rekli da su i oni umorni i „pa šta sad, i dalje radim i živim, jer moram“. Kako nekome objasniti da si ti eto umoran toliko da ne možeš raditi? Jer ako su svi umorni, a svejedno rade, onda si ti valjda razmažen i lijen. Ali svejedno nisam mogla… Enorman napor mi je bio prošetati pse i pojesti doručak.
Ovaj put odlazim na hrpu pretraga (10.mj). Nalazi krvi su na tipa 10 stranica. Neki nalazi krvi se čekaju po 2 tjedna. Ja na bolovanju i nikako skupiti sve nalaze, a vrijeme ide. Svaki nalaz koji dođe je takoreći …ništa. Ovaj put je AST „samo“ 130 viši od zadanog maksimuma, LD koji „nije baš ni bitan“ je 556, a treba biti do 241. Sumnja se na reaktivaciju Epstein Barr virusa. Ali sve to opet nije dovoljno da bi bilo …evo nešto ti je, stvarno.
U međuvremenu sam išla na još pretraga i onako poremećeno mislim si, valjda sam ja jedina, jer se nadam da će mi nešto naći. Zašto bi netko htio da mu nešto nađu? Tko normalan to želi? Ja sam htjela. Zašto? Zato jer bi to značilo da nisam izmislila umor, da postoji razlog za taj umor i dokaz da to nije normalan umor koji svi osjećaju te da ima nešto što mogu napraviti da mi pomogne i da ozdravim.
To nije bio normalni umor, to je umor od kojeg se ne možeš dignuti iz kreveta i za svaku glupost dnevne rutine ti treba 100 gladnih godina. Nije da nisam imala volje, ideje što bih htjela raditi, nego fizički nemam snage. Gledam vani po cesti ljude kako su uređeni i druže se i divim im se jer ja se nemam snage tako urediti, pre umorna sam.
Nađena je i cista na pinealnoj žljezdi, elastografija jetre nije baš nešto dobra. Ali opet… nije ti ništa i vrati se na posao, a ja ne mogu. Ništa od navedenog i dalje nije dovoljno dobro objašnjenje mog umora i razlog da ostanem na bolovanju. Onda sam krenula na biorezonancu po preporuci. Medicina mi očito ne može pomoći. Na biorezonanci saznajem za SIBO, koji se onda pretragom i potvrdio. I što ćemo s tim? Ništa. HZZO ne prizna. Postoji antibiotik, ali sam ga platiš parsto eura, jer HZZO ne prizna i dijagnoza je bezveze. Dijagnoza je bezveze iako ljudi imaju promjenjivu stolicu, maglu u glavi, napuhnuti su i ne mogu hlače nostiti i sjediti, ne mogu kontrolirati vjetrove. I sve to opet nije dovoljno da opravda bolovanje i da mi se pomogne, pa sam upućena psihijatru. Psihijatra kod koje sam bila nikad nije čula za SIBO, kaže, ali to sve joj je bezveze i dijagnoza je izmišljena. Ne čuje da ja na svoju jetru, probavne probleme i nepoznate uzroke umora ne želim još i neke lijekove piti, pa mi daje lijek od kojeg bi mi, kaže, moglo početi curiti i mlijeko iz dojki. Posjet drugoj psihijatri rezultirao je empatijom, razumijevanjem i podrškom, ali u skladu s mogućnostima sustava.
Na bolovanju sam bila 4 mjeseca. Za to bolovanje sam se svako malo morala boriti i opravdavati se, jer je svaki čas postojala opasnost da me HZZO vrati na posao, s obzirom da mi nije „ništa“. Iako je za mene to značilo pasti na minimalna primanja, jedva dovoljna za kredit i preživljavanje uz pomoć, nisam se mogla vratiti na posao. Za mene je povratak na posao značio da ću ubiti sebe, doslovno, da ću umrijeti. Pojavio se problem financija, strah gubitka stana, strah za vlastito zdravlje i rješenje, jer i dalje ne znamo što mi je, ništa mi ne pomaže, a stanje je i dalje isto. Kada će mi biti bolje? Što god da radim, nije mi bolje…, a prolaze mjeseci… Kako ću i kada moći raditi i što? Ali povratak na posao mi je bio nezamisliv. Ne bih izdržala 1 radni dan. Jednostavno ne mogu, jer sam fizički pre umorna. Osjećam se kao da me netko “ižmikao”.
Dolazi dan kada je ugovor za zamjenu u sustavu istekao. Službeno bih trebala prijeći na bolovanje kao nezaposlena, samo na teret HZZO. Primanja su tada bizarna, parsto eura i to navodno kasne po par mjeseci s isplatama, a da ne spominjem neki birokratski postupak koji moraš proći. Ne možeš raditi ništa, primanja čekaš kad se sjete i to nedovoljna za bilo što, a trebaš platiti kredit, režije, hranu, tretmane, dodatke prehrani, ne ide ti radni staž… To nije bila opcija. Zaposlila sam se sama u svojoj privatnoj praksi u kojoj si sad moram isplatiti plaću, a nije me bilo mjesecima i još uvijek nisam zdrava.
No, onda su raspisali ponovo natječaj u mojoj ustanovi, ali ovaj put… ostvarenje svih snova! … na neodređeno! Danima sam vodila borbe u sebi, prijaviti se ili ne. Ako se prijavim i odaberu me, moram odmah početi raditi, ne mogu se vratiti na posao i odmah opet otići na bolovanje. A vratiti se ponovo u isti tempo i rutinu, ne mogu…,ali kredit treba plaćati, a to je sigurna plaća. Kad si privatnik, ako si bolestan, ne zaradiš, ako si na godišnjem, ne zaradiš, malo ima posla, malo nema posla. Nisam htjela ja biti ta koja donosi odluku da se prijavim na natječaj ili ne, jer ako je odluka kriva i ne uspijem, financijski sam propala i izgubila sve, svojom krivom odlukom. Bilo bi mi draže da je ugovor završio i da nisu raspisali natječaj, jer to bi bila viša sila. Ovako sam ja bila ta koja je morala donijeti odluku.
Unatoč svim strahovima, nisam mogla… nisam se prijavila.
Kako dani prolaze, imam polako sve više energije, ali jako daleko je to od onog ljeta. Bavim se sada samo sa svojom Praksom, uživam u pomaganju svojim klijentima i rezultatima koje vrlo brzo postižemo. Vrlo je značajno da si vrijeme i trajanje rada mogu prilagoditi, bez stresa koji sa sobom nosi rad u sustavu, odnosno rad od jutra do sutra.
Počela je sloboda, pa će se i zdravlje i energija vratiti, s vremenom, u potpunosti…. a tu je i neurofeedback… A bez podrške, naravno, ništa.
Adolescencija je razdoblje života ispunjeno razvojem, otkrivanjem i usvajanjem novih iskustava. Mladi ljudi u tom periodu traže vlastiti identitet, uče donositi odluke i grade odnose s vršnjacima. Roditelji, nastavnici i društvo općenito igraju ključnu ulogu u usmjeravanju adolescenata. To je doba u kojem je jedna od važnijih stvari osjećaj pripadanja i prihvaćanja od vršnjaka. No, često se događa da namjera zaštite mladih preraste u pretjerane […]
Kada ulažemo u svoje zdravlje i mentalnu dobrobit, često se susrećemo s dilemom – odabrati povoljniju opciju ili uložiti više u kvalitetu? Na prvi pogled, može se činiti logičnim uzeti jeftiniju varijantu i odraditi što više tretmana, ali je li to zaista isplativo ako rezultata nema ili se pojave tek nakon puno dužeg vremena? Neurofeedback je […]
ADHD kod odraslih (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder) posljednjih je godina postao jedna od najčešće pretraživanih tema u području mentalnog zdravlja. Mnogi odrasli prvi put u životu dolaze do pitanja:„Je li moguće da cijelo vrijeme imam ADHD, a da to nikad nisam znao/la?“No, istovremeno raste i zabrinutost stručnjaka – jer se simptomi ADHD-a često preklapaju s drugim, puno češćim stanjima poput […]
Na pisanje ovog bloga potaknula me emisija Nedjeljom u 2 i gost Krunoslav Nujić te prilozi u emisiji. Vrlo jednostavno su opisali kako su se osjećali i dočarali jednostavnim jezikom što je burnout. Nadam se da će nekome i moja priča pomoći. Društvo, stereotipi, moja promišljanja Unatoč članku u Slobodnoj Dalmaciji, unatoč tome što sam […]
ADHD kod odraslih (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder) posljednjih je godina postao jedna od najčešće pretraživanih tema u području mentalnog zdravlja. Mnogi odrasli prvi put u životu dolaze do pitanja:
„Je li moguće da cijelo vrijeme imam ADHD, a da to nikad nisam znao/la?“
No, istovremeno raste i zabrinutost stručnjaka – jer se simptomi ADHD-a često preklapaju s drugim, puno češćim stanjima poput burnouta, anksioznosti, depresije ili kroničnog stresa.
U ovom tekstu objašnjavamo:
ADHD je neurorazvojni poremećaj koji započinje u djetinjstvu. Iako se često povezuje s djecom, procjenjuje se da oko 60 % osoba ima simptome i u odrasloj dobi.
Kod odraslih se ADHD rijetko očituje klasičnom „hiperaktivnošću“. Umjesto toga, simptomi su često unutarnji, tihi i dugotrajni.
Mnogi odrasli s ADHD-om godinama funkcioniraju „na snagu“, uz stalni osjećaj da ulažu više truda nego drugi za iste rezultate.
Postoji nekoliko razloga:
Moderni način života (multitasking, stalna dostupnost, visoki zahtjevi) stvara simptome koji nalikuju ADHD-u, čak i kod osoba koje ga nemaju.
Burnout može uzrokovati:
– sve to može izgledati kao ADHD, ali ima potpuno drugačiji uzrok.
Kratki check-listovi i videozapisi često stvaraju dojam da je ADHD vrlo čest, iako se radi o kompleksnoj dijagnozi.
Jedno od najvažnijih pitanja nije „Imam li ADHD?“, nego:
„Što stoji iza mojih simptoma?“
Simptomi slični ADHD-u mogu se pojaviti kod:
Zato se ADHD kod odraslih ne može dijagnosticirati samo jednim testom.
Kvalitetna psihološka procjena uključuje kombinaciju:
Cilj procjene nije samo „etiketa“, nego razumijevanje osobe u cjelini.
Da. Najčešće razlikujemo:
Kod odraslih je nepažljivi tip daleko najčešći, ali se često zamijeni s anksioznošću ili burnoutom.
Liječenje ADHD-a nije jednolinijsko i ne svodi se samo na lijekove.
U praksi se pokazuje najučinkovitijim integrirani pristup, koji može uključivati:
Neurofeedback se sve češće koristi kao podrška kod ADHD-a, ali i kod stanja koja ga imitiraju, poput kroničnog stresa i burnouta.
Interes za ADHD kod odraslih je razumljiv i opravdan. No, jednako je važno ne preskakati stručnu procjenu i ne donositi zaključke na temelju općih simptoma.
-ADHD nije „trend“, ali nije ni objašnjenje za sve teškoće s koncentracijom.
-Pravi odgovor leži u kvalitetnoj dijagnostici i individualnom pristupu.
Ako prepoznajete ove simptome kod sebe, prvi korak nije samodijagnoza – nego razgovor sa stručnjakom i detaljna obrada.
Anksioznost, depresivnost i neurofeedbackPotaknuti izvrsnim člankom o depresivnosti, koji je kolegica napisala (možete ga pročitati na linku) i mnogim komentarima osoba koje se žale i na anksioznost, panične napade i slično, pišemo sada blog o stručnoj, znanztvenoj metodi za koju još malo ljudi zna, a mogla bi vam pomoći. Malo ćemo i objasniti neke stvari koje primjećujemo da […]
Znaš ono kad ti kažu “Samo misli pozitivno”?
A ti se osjećaš kao da ti je netko zalijepio flaster na slomljenu nogu? Da, svi mi to znamo. Jer istina je – pozitivno razmišljanje nije nešto što možeš natjerati. Ali dobra vijest je da ga možeš razviti – postupno, autentično i s pravom podrškom.
Misliti pozitivno nije:
Pozitivno razmišljanje znači:
Neurofeedback po Othmerovoj metodi je neinvazivna i nježna metoda treniranja mozga da se vrati u ravnotežu. Nema struje, lijekova ni forsiranja. Mozak sam uči – kroz povratnu informaciju – kako se osjećati stabilnije, prisutnije i smirenije.
Zamisli da tvoj mozak dobije ogledalo koje mu pokaže kada tone u preveliku napetost ili kada je premalo aktivan – i onda sam počne tražiti ravnotežu.
Što se događa s vremenom:
To ne znači da više nikad nećeš biti tužan/na ili frustriran/na. To znači da više nećeš biti zarobljen/a u tome.
Ne moraš glumiti ni tjerati sebe da stalno “budeš dobro”. Dovoljno je da naučiš kako se vratiti sebi, kad te život malo zaljulja.
I da znaš – nisi sam/a u tome.
Tvoj mozak ima sposobnost za promjenu. A ti imaš pravo na mir.
Neurofeedback po Othmerovoj metodi je jedna od najprirodnijih podrški na tom putu.
Bez pritiska. Bez forsiranja. Samo korak po korak – prema tebi koji misli bistrije, diše dublje i vidi svjetlije.
Spreman/na za promjenu? Javi se već danas.
Roditelji širom svijeta suočavaju se s istim izazovom – kako natjerati djecu da pospreme sobu bez stalnih rasprava?Nered u sobi tinejdžera može postati ozbiljan izvor konflikta, ali umjesto da se pretvori u iscrpljujuću bitku, važno je razumjeti zašto djeca, posebno u dobi od 7. razreda osnovne škole do srednje škole, ne održavaju urednost.Zašto tinejdžeri ne […]
Neurofeedback je tehnika koja koristi biofeedback kako bi optimizirala rad mozga. Ova metoda postaje sve popularnija zbog svojih potencijalnih blagodati za poboljšanje mentalnog zdravlja, kognitivnih sposobnosti i opće dobrobiti. Međutim, unutar ovog polja postoje različiti pristupi, a među najpoznatijima su klasični neurofeedback i neurofeedback po Othmerovoj metodi. U ovom blogu istražujemo ključne razlike između ovih pristupa, njihove prednosti […]
Neurofeedback ili EEG biofeedback je ugodna, super zabavna i učinkovita terapijska metoda koja daje značajne rezultate vrlo brzo.Ciljevi neurofeedback terapije: – fiziološka samoregulacija– psihološka prorada– smanjenje simptoma– poboljšano funkcioniranje– poboljšanje dobrobiti i kvalitete životaNeurofeedback je vrsta terapije primjenjiva na puno različitih teškoća, kako na psihičke tako i na neke fizičke. Često se kombinira sa drugim vrstama terapija, ovisno o teškoćama koje […]
Na pisanje ovog bloga potaknula me emisija Nedjeljom u 2 i gost Krunoslav Nujić te prilozi u emisiji. Vrlo jednostavno su opisali kako su se osjećali i dočarali jednostavnim jezikom što je burnout. Nadam se da će nekome i moja priča pomoći. Društvo, stereotipi, moja promišljanja Unatoč članku u Slobodnoj Dalmaciji, unatoč tome što sam […]
Kada ulažemo u svoje zdravlje i mentalnu dobrobit, često se susrećemo s dilemom – odabrati povoljniju opciju ili uložiti više u kvalitetu? Na prvi pogled, može se činiti logičnim uzeti jeftiniju varijantu i odraditi što više tretmana, ali je li to zaista isplativo ako rezultata nema ili se pojave tek nakon puno dužeg vremena?
Neurofeedback je specifična metoda – nije dovoljno samo odraditi određeni broj tretmana i očekivati rezultate. Ključ leži u individualiziranom pristupu, stručnom vođenju i pažljivom praćenju napretka. Upravo te komponente mogu značiti razliku između iskustva koje donosi stvarnu promjenu i onog koje ostavlja osjećaj izgubljenog vremena i novca.
Važno je razumjeti da neurofeedback nije univerzalno rješenje koje jednako djeluje na svakoga. Mozak svake osobe drugačije reagira, a uspjeh tretmana ovisi o nizu faktora – od početnog stanja, preko načina provođenja tretmana, do pravilnog praćenja i prilagodbe protokola.
Zato se prije odabira neurofeedback prakse treba zapitati:
Ako odgovori na ova pitanja nisu jasni, postoji mogućnost da će proces trajati duže nego što bi trebao ili da rezultati neće biti onakvi kakve ste očekivali.
Naravno, financijska strana tretmana nije zanemariva – ali kad razmišljamo o trošku, važno je uzeti u obzir i vrijednost koju dobivamo.
Uzmimo primjer:
Opcija A: 20 tretmana po nižoj cijeni, bez individualnog pristupa i jasnog praćenja napretka i psihološkog savjetovanja i odnosa. Nakon mnogo tretmana, osoba možda ne vidi značajnu promjenu, a uloženo vrijeme i novac ne donose željeni rezultat.
Opcija B: 20 tretmana po višoj cijeni, ali uz stručno vođenje, kontinuirano praćenje, prilagodbu protokola prema individualnim reakcijama mozga, psihološko savjetovanje i odnos. Rezultati su vidljiviji i dolaze ranije.
Koja je opcija zapravo isplativija? Ako je tretman neučinkovit, čak i niska cijena postaje previsoka jer ne donosi stvarnu promjenu.
Neurofeedback nije čarobni gumb koji automatski rješava probleme, ali je vrlo blizu toga. No učinkovitost, osim o mozgu koji tumači povratnu infomaciju i treba sam popraviti ono što je loše, cijelokupni, proces i uspješnost jako ovise o komunikaciji sa klijentom te preciznosti, znanju i iskustvu terapeuta. Tretmani koji se provode bez dovoljno pažnje i personalizacije mogu dovesti do frustracije, odustajanja ili zaključka da neurofeedback „ne djeluje“.
S druge strane, kada je tretman vođen stručno, s jasnim ciljem i pravilnim praćenjem, mozak ima puno veću šansu da se postepeno uskladi i počne raditi optimalnije. Upravo zato ulaganje u kvalitetan pristup može donijeti brže i dugotrajnije rezultate.
Kada razmišljate o neurofeedback tretmanima, ključno pitanje nije „koliko tretmana mogu dobiti za najmanje novca“, već „koji pristup će mi donijeti najbolje rezultate u optimalnom vremenu“.
Ponekad je bolja odluka uložiti više u tretmane koji su stručno vođeni, prilagođeni vašim potrebama i praćeni na pravi način, nego birati opciju koja je naizgled povoljnija, ali dugoročno ne donosi željeni učinak.
Na kraju, vaše mentalno zdravlje i dobrobit su najvažniji – birajte mudro i odaberite ono što donosi pravu promjenu.
Detaljnije o našem načinu rada pročitajte ovdje.
Ako tražite stručnost, individualni pristup i dugoročne rezultate, javite nam se i saznajte kako vam možemo pomoći!
Ako želite saznati više o kvalitetnom neurofeedback tretmanu i vidjeti kako može pomoći upravo vama, javite se za konzultacije!
Sigurno ste se svi našli, barem jednom u životu, kada su vas emocije toliko preplavile da vam je teško bilo funkcionirati, kada ste mislili samo o tom nečem što vas opterećuje ili veseli. Jedan od takvih primjera je recimo zaljubljenost, zatim, intenzivan stres i intenzivna zabrinutost oko nečega ili ljutnja na nekoga, tuga i slično.U ovom […]
Koliko vrijedi mentalno zdravlje? Razlozi iza cijena i zašto usluga psihologa nije dostupnija i besplatna? Kada ljudi čuju cijenu psihoterapije, neurofeedbacka ili psihološkog savjetovanja, često se zapitaju: “Zašto to toliko košta?” Je li to luksuz ili nužnost? Je li moguće da briga o mentalnom zdravlju bude pristupačnija? Potaknuti raznim razgovorima, čitanjem komentara po društvenim mrežama uočili smo, […]
Koliko ste puta, nakon dugog i iscrpljujućeg dana, pomislili: “Trebam nešto da si popravim raspoloženje!” Možda ste se počastili novom majicom, obućom ili nekom sitnicom misleći da će vam to donijeti olakšanje.
Ali jeste li primijetili koliko brzo taj osjećaj nestane? Nakon početnog uzbuđenja i privremenog “dopaminskog udara”, stres i umor se vraćaju, a problemi ostaju neriješeni.
Što ako postoji način da dugoročno smanjite stres i poboljšate svoj mozak, umjesto da se oslanjate na kratkotrajne popravke?
Odgovor bi mogao biti neurofeedback – metoda koja pomaže vašem mozgu da bolje regulira stres i poboljša emocionalnu otpornost.
Naš mozak ima nekoliko različitih sustava donošenja odluka. Kada smo pod stresom, aktivira se limbički sustav, posebno amigdala, koja upravlja emocijama poput straha i zadovoljstva.
Stres povećava aktivnost amigdale, što nas čini impulzivnijima i sklonijima donošenju brzih odluka koje donose trenutno olakšanje, poput kupovine.
Prefrontalni korteks, koji je zadužen za racionalno razmišljanje i dugoročno planiranje, slabi pod stresom, pa je teže odoljeti trenutačnim zadovoljstvima.
Dopamin – hormon nagrade – pojačava želju za kupovinom jer nam daje osjećaj sreće i zadovoljstva, ali učinak traje kratko.
Zato se često dogodi da nakon kupovine osjetimo prazninu ili grižnju savjesti – jer smo pod stresom donijeli odluku koja ne rješava uzrok problema.
Ako stalno koristimo kupovinu kao mehanizam suočavanja sa stresom, mozak se navikava na taj obrazac i može se razviti začarani krug impulzivnog trošenja.
Umjesto kratkotrajnog “dopaminskog udara” koji dobijemo kupovinom, neurofeedback djeluje na dubljoj razini – pomažući mozgu da bolje regulira stres, emocije i fokus.
Neurofeedback je znanstveno utemeljena metoda koja koristi EEG senzore za praćenje moždane aktivnosti i uči mozak kako da se bolje regulira.
To je poput treninga za mozak, gdje učimo kako održavati smirenost, poboljšati koncentraciju i razviti otpornost na stres i to sve dok sjedite u fotelji i gledate dragu seriju.
Nakon serije neurofeedback tretmana, ljudi često primjećuju da su manje reaktivni na stres i manje skloni impulzivnom ponašanju.
Vidimo da shopping može pružiti trenutačni osjećaj zadovoljstva, ali dugoročno ne rješava uzrok stresa. Neurofeedback, s druge strane, mijenja način na koji mozak funkcionira, čineći nas otpornijima na stresne situacije.
Ako često osjećate:
… možda je vrijeme da razmislite o neurofeedbacku.
Neurofeedback je prirodna, neinvazivna metoda koja može pomoći vašem mozgu da postane otporniji i bolje reguliran, bez potrebe za lijekovima.
Sljedeći put kad osjetite potrebu da si kupite nešto kako biste se osjećali bolje, zapitajte se – je li to samo privremeni bijeg od stresa ili postoji dugoročno rješenje?
Investicija u neurofeedback može donijeti trajne promjene u načinu na koji doživljavate stres, donošenje odluka i emocionalnu stabilnost.
Ako želite saznati više ili isprobati neurofeedback tretman, posjetite nas.
Na pisanje ovog bloga potaknula me emisija Nedjeljom u 2 i gost Krunoslav Nujić te prilozi u emisiji. Vrlo jednostavno su opisali kako su se osjećali i dočarali jednostavnim jezikom što je burnout. Nadam se da će nekome i moja priča pomoći. Društvo, stereotipi, moja promišljanja Unatoč članku u Slobodnoj Dalmaciji, unatoč tome što sam […]
Adolescencija je razdoblje života ispunjeno razvojem, otkrivanjem i usvajanjem novih iskustava. Mladi ljudi u tom periodu traže vlastiti identitet, uče donositi odluke i grade odnose s vršnjacima. Roditelji, nastavnici i društvo općenito igraju ključnu ulogu u usmjeravanju adolescenata. To je doba u kojem je jedna od važnijih stvari osjećaj pripadanja i prihvaćanja od vršnjaka. No, često se događa da namjera zaštite mladih preraste u pretjerane […]
Samoozljeđivanje je tema o kojoj se rijetko govori, ali ona tiho postoji među mnogim ljudima, posebno adolescentima. To nije samo fizički čin, već duboko emocionalno iskustvo koje često signalizira unutarnju bol, osjećaj bespomoćnosti ili želju za kontrolom nad vlastitim životom. Razumijevanje ove složene pojave prvi je korak prema pružanju podrške i iscjeljenju.
Roditelji širom svijeta suočavaju se s istim izazovom – kako natjerati djecu da pospreme sobu bez stalnih rasprava?
Nered u sobi tinejdžera može postati ozbiljan izvor konflikta, ali umjesto da se pretvori u iscrpljujuću bitku, važno je razumjeti zašto djeca, posebno u dobi od 7. razreda osnovne škole do srednje škole, ne održavaju urednost.
Prije nego što dođemo do rješenja, ključno je razumjeti razloge zbog kojih djeca u ovoj dobi često imaju neuredne sobe:
Promjene u mozgu i razvoju – Tinejdžeri prolaze kroz značajne kognitivne i emocionalne promjene koje mogu utjecati na njihovu sposobnost organizacije i prioritiziranje zadataka.
Neurednost kao oblik izražavanja – Mnogi adolescenti koriste svoj prostor kao način izražavanja osobnosti i nezavisnosti. Za njih, nered nije problem nego način života.
Preopterećenost obavezama – Školske obaveze, društveni život i hobiji često preuzimaju primat, ostavljajući čišćenje sobe na dnu liste prioriteta.
Odugovlačenje i manjak samodiscipline – Tinejdžeri često imaju tendenciju odgađati obaveze, osobito one koje ne smatraju hitnima ili važnima.
Otpornost prema autoritetu – Ova dob je razdoblje kada djeca intenzivno testiraju granice, a prisiljavanje na čišćenje može izazvati kontraefekt i dodatni otpor.
Mozak tinejdžera još nije u potpunosti razvijen, posebno prefrontalni korteks, koji je zadužen za planiranje, organizaciju, donošenje odluka i samokontrolu. Taj dio mozga sazrijeva tek u ranim ili srednjim dvadesetima, što znači da adolescentima spontano nedostaje osjećaj odgovornosti i organiziranosti.
Limbijski sustav, koji je odgovoran za emocije, nagrade i impulzivnost, razvija se brže od prefrontalnog korteksa. Zbog toga su tinejdžeri skloniji raditi ono što im donosi trenutni užitak (npr. druženje, igranje igrica, društvene mreže) nego razmišljati o dugoročnim obavezama poput čišćenja sobe.
Tijekom adolescencije dolazi do povećane proizvodnje dopamina, neurotransmitera povezanog s osjećajem nagrade i motivacije. Međutim, mozak tinejdžera teži traženju “većih” nagrada, pa svakodnevne obveze poput pospremanja sobe ne djeluju dovoljno motivirajuće.
Adolescenti često ne primjećuju nered na isti način kao odrasli jer im je pažnja usmjerena na druge stvari – društvene odnose, školu, hobije. Nered im ne smeta jer im nije prioritet.
Iako roditeljima može biti teško prihvatiti, nered u sobi ne znači nužno lijenost ili nepoštovanje. Nekim tinejdžerima takvo okruženje pruža osjećaj ugode i kreativnosti. S druge strane, pretjerani nered može biti znak unutarnjeg stresa, nedostatka organizacije ili čak emocionalnih poteškoća.
Kako pronaći balans? Ključ je u tome da se uspostavi dogovor o minimalnom redu, ali bez nametanja potpunog reda koji će izazvati otpor.
Evo nekoliko učinkovitih metoda koje mogu pomoći:
Umjesto da kažete: „Odmah pospremi sobu!“,
pokušajte s: „Kako bi se osjećao/la kada bi ti soba bila malo urednija? Ima li nešto što ti mogu pomoći da bolje organiziraš prostor?“
Odredite minimalne standarde urednosti, npr.:
Neka sami odluče kako će organizirati svoje stvari. Npr.: „Kako misliš organizirati knjige i školski pribor tako da ih možeš lako pronaći?“
Umjesto trenutnog zahtjeva, dogovorite se: „Možeš pospremiti sobu do petka navečer? Ako ti treba pomoć s organizacijom, tu sam.“
Tinejdžeri bolje reagiraju ako vide konkretnu korist. Primjer: „Ako održiš sobu urednom ovaj tjedan, moći ćemo lakše pronaći tvoje stvari i imat ćeš više vremena za druženje.“
Pustite ih da imaju slobodu unutar svojih pravila, ali jasno definirajte granice. Npr.: „Neću ulaziti u tvoju sobu bez najave, ali očekujem da neće biti ostataka hrane ili odjeće na podu.“
Ne očekujte promjenu preko noći. Nagradite male pomake pohvalama umjesto kritika. Jedan od načina nagrađivanje je i tehnika žetona. Tehnika žetona kod adolescenata može se koristiti za poticanje redovitog pospremanja sobe tako da se poveže s nekom željenom nagradom.
Primjer: Dogovorite se s tinejdžerom da za svako pospremljeno jutro (krevet, odjeća na mjestu, uredan stol) dobije jedan žeton. Nakon skupljenih 5 žetona, može ih zamijeniti za izlazak s prijateljima, dodatno vrijeme za videoigre ili neku drugu nagradu koju cijeni.
Važno je da nagrade budu privlačne i da sustav bude dosljedan kako bi tinejdžer stekao naviku urednosti.
Ako primijetite da je nered u sobi popraćen drugim promjenama u ponašanju, to može biti signal problema:
U takvim slučajevima, razgovor i podrška su ključni, a ako je potrebno, potražite stručnu pomoć.
Tinejdžerski nered nije pitanje lijenosti – on često odražava razvojnu fazu, unutarnji svijet i način na koji tinejdžeri izražavaju autonomiju. Umjesto sukoba, roditelji mogu primijeniti strategije koje potiču odgovornost i samostalnost, uz postavljanje jasnih, ali fleksibilnih granica.
Roditeljstvo u ovoj fazi može biti izazovno, ali uz strpljenje i razumijevanje, moguće je pronaći način kako motivirati tinejdžere na urednost bez stalnih svađa.
Uspjeh se ne događa slučajno. Ljudi koji postižu izvanredne rezultate u poslu, karijeri i životu znaju jednu važnu stvar – prije nego što novac može doći do njih, moraju razviti svoj um, vještine i način razmišljanja. No, ključni aspekt ovog razvoja jest ulaganje u mentalno zdravlje, koje predstavlja temelj dugoročnog uspjeha i financijske stabilnosti. 1. Mentalno […]
Neurofeedback je tehnika koja koristi biofeedback kako bi optimizirala rad mozga. Ova metoda postaje sve popularnija zbog svojih potencijalnih blagodati za poboljšanje mentalnog zdravlja, kognitivnih sposobnosti i opće dobrobiti. Međutim, unutar ovog polja postoje različiti pristupi, a među najpoznatijima su klasični neurofeedback i neurofeedback po Othmerovoj metodi. U ovom blogu istražujemo ključne razlike između ovih pristupa, njihove prednosti […]
ADHD kod odraslih (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder) posljednjih je godina postao jedna od najčešće pretraživanih tema u području mentalnog zdravlja. Mnogi odrasli prvi put u životu dolaze do pitanja:„Je li moguće da cijelo vrijeme imam ADHD, a da to nikad nisam znao/la?“No, istovremeno raste i zabrinutost stručnjaka – jer se simptomi ADHD-a često preklapaju s drugim, puno češćim stanjima poput […]
Samo saznanje da smo bolesni (da imamo rak), često je jako stresan događaj u životu i predstavlja traumatsko iskustvo koje sa sobom donosi niz emotivnih i kognitivnih teškoća. Kod nekih osoba se kasnije može razviti i PTSP (posttraumatski stresni poremećaj). Mnogi se u liječenju raka moraju podvrgnuti kemoterapiji i drugim metodama koje spašavaju život i […]
Uspjeh se ne događa slučajno. Ljudi koji postižu izvanredne rezultate u poslu, karijeri i životu znaju jednu važnu stvar – prije nego što novac može doći do njih, moraju razviti svoj um, vještine i način razmišljanja. No, ključni aspekt ovog razvoja jest ulaganje u mentalno zdravlje, koje predstavlja temelj dugoročnog uspjeha i financijske stabilnosti.
Naša sposobnost donošenja odluka, suočavanja sa stresom i postavljanja dugoročnih ciljeva u velikoj mjeri ovisi o mentalnoj stabilnosti. Ljudi koji zanemaruju mentalno zdravlje često se suočavaju s iscrpljenošću, anksioznošću i smanjenom produktivnošću, što može imati ozbiljne posljedice na profesionalni i privatni život.
Neurofeedback je znanstveno dokazana metoda koja omogućava optimizaciju moždane aktivnosti i povećanje otpornosti na stres. Ova tehnika poboljšava fokus, kognitivne sposobnosti i emocionalnu regulaciju, što omogućava uspješnijim ljudima da donose bolje odluke i izbjegnu mentalne blokade.
U modernom poslovnom svijetu, emocionalna inteligencija (EQ) postaje važnija od klasične inteligencije (IQ). Osobe s razvijenom emocionalnom inteligencijom bolje komuniciraju, rješavaju sukobe i grade dugoročne odnose, što direktno utječe na njihovu profesionalnu i financijsku stabilnost.
Mozak ne može funkcionirati optimalno ako tijelo nije zdravo. Prehrana, tjelovježba i san igraju ključnu ulogu u održavanju mentalnog zdravlja i dugoročne otpornosti na stres.
Kada je um zdrav i stabilan, odluke o financijama postaju racionalnije i promišljenije. Ljudi koji ulažu u svoje mentalno zdravlje često donose bolje financijske odluke, manje su impulzivni i dugoročno osiguravaju stabilnost.
Najuspješniji ljudi razumiju da novac nije krajnji cilj, već sredstvo za postizanje kvalitetnog života. No, kako bi postigli financijsku stabilnost, prvo moraju investirati u vlastito mentalno zdravlje, otpornost na stres i emocionalnu inteligenciju i emocionalnu stabilnost. Bez toga, čak i najveći iznosi na bankovnom računu ne mogu osigurati dugoročnu sreću i uspjeh.
Ako želite poboljšati mentalne performanse i osigurati dugoročni uspjeh, razmislite o neurofeedbacku kao alatu za optimizaciju vašeg uma.
Javite nam se i posjetite nas, napravite prvi korak prema boljem životu!
Saznanje da smo bolesni, da imamo rak koji često oduzima život, je izuzetan stres i traumatsko iskustvo, koje sa sobom može donijeti niz emotivnih, a i kognitivnih teškoća (chemo brain), dok se kod nekih ljudi javlja i PTSP. Kemoterapija ubija stanice raka, ali može narušiti i normalno funkcioniranje mozga. I godinama nakon liječenja neki prijavljuju probleme kognitivnog funkcioniranja (sa pamćenjem, […]
Jedan veliki sustav koji upravlja svim ostalim sustavima u našem tijelu i čini nas jedinstvenima, odnosno da smo mi MI je… ŽIVČANI SUSTAV.Njime doživljavamo svijet i govori nam kako da reagiramo. Stvara osjećaje, ideje i sjećanja.
Da sam znala da Seinfelda mogu gledati i u terapijske svrhe, za neurofeedback bih se odlučila puno ranije…već nakon četvrtog počinjem u svojoj svakodnevici primjećivati i promjene na bolje.