Umor nakon napornog radnog dana nije ništa neobično. No što kada iscrpljenost postane svakodnevica, kada se sve teže koncentriraš, gubiš motivaciju ili primjećuješ da te i najmanje situacije na poslu emocionalno iscrpljuju?
Sagorijevanje (burnout) ne odnosi se samo na osjećaj umora. Ono može utjecati na naše emocionalno i kognitivno funkcioniranje, kao i na odnos prema poslu.
Zanima te kako trenutno stojiš?
Ispuni kratki upitnik i saznaj u kojoj su mjeri kod tebe prisutni simptomi povezani sa sagorijevanjem. Nakon ispunjavanja dobit ćeš okvirnu procjenu rezultata.
Upitnik možeš pronaći ovdje, a upitnike na druge teme ovdje.
Važno: Rezultati su isključivo informativnog karaktera i ne predstavljaju dijagnostičku procjenu. Za pouzdanu procjenu psihičkog stanja i eventualnog sagorijevanja preporučuje se cjelovita psihologijska obrada.
„Još samo ovaj tjedan. Kad završim sve što moram, napokon ću se odmoriti.”
Ali jedan naporan tjedan zamijeni drugi. Stižu novi zadaci, rokovi i obveze. A ti nastavljaš istim tempom.
U početku ti to nije smetalo. Volio si svoj posao, bio motiviran i spreman uložiti dodatni trud.
Danas je drugačije.
Ujutro se jedva ustaješ. Iritiraju te sitnice. Sve se teže koncentriraš, a zadaci koje si nekada obavljao bez problema sada zahtijevaju puno više energije.
Dolaziš kući iscrpljen, bez volje za razgovor ili druženje.
I govoriš si da si samo umoran.
Ali što ako taj umor više ne prolazi?
Burnout se ne događa preko noći
Sagorijevanje je proces koji se može razvijati postupno, često toliko neprimjetno da osoba dugo ne prepoznaje promjene koje se događaju.
Skuhaš se kao žaba, polako, tako da niti ne primijetiš.
Schaufeli i Enzmann (1998.) opisuju profesionalno sagorijevanje kao stanje povezano s dugotrajnim radnim stresom, koje karakteriziraju iscrpljenost, smanjena učinkovitost, pad motivacije i negativnije stavove prema poslu.
Zamisli da već treći put čitaš isti e-mail. Znaš što trebaš napraviti, ali misli ti neprestano odlutaju. Zaboravljaš dogovore, teško donosiš odluke i sve češće sumnjaš u vlastite sposobnosti.
Istovremeno primjećuješ da si razdražljiviji. Kolege i klijenti koji ti prije nisu smetali sada te iscrpljuju.
A možda je najteže kada shvatiš da ti više nije ni stalo kao prije.
Posao koji te nekada veselio sada je samo nešto što moraš odraditi.
Uz sagorijevanje se mogu pojaviti i tjelesne tegobe poput kroničnog umora, glavobolja i poremećaja spavanja. Ipak, takvi simptomi nisu specifični za burnout i mogu imati druge uzroke.
*U idućem blogu saznaj koji su simptomi i zašto dolazi do burnouta
Je li burnout vezan isključivo uz posao?
Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-11), burnout je profesionalni fenomen koji nastaje kao posljedica kroničnog stresa na radnom mjestu koji nije uspješno savladan. Ne klasificira se kao zasebna bolest.
Međutim, znanstvena literatura sagorijevanje istražuje i u drugim životnim kontekstima.
Primjerice, opisuju se roditeljsko sagorijevanje, akademsko sagorijevanje kod studenata te iscrpljenost povezana s dugotrajnim zahtjevima skrbi za druge.
Iako se ti koncepti razlikuju od profesionalnog burnouta definiranog u MKB-11, zajedničko im je proučavanje posljedica dugotrajne izloženosti zahtjevima koji nadilaze mogućnosti oporavka.
Drugim riječima, posao nije jedino područje života u kojem se može razviti obrazac sagorijevanja, iako je profesionalni burnout najjasnije definiran u službenoj klasifikaciji.
Zašto dolazi do profesionalnog sagorijevanja?
Često se pretpostavlja da burnout pogađa ljude koji previše rade ili ne znaju postaviti granice.
No problem je složeniji.
Schaufeli i Enzmann (1998.) upozoravaju na promjene u svijetu rada koje mogu pridonijeti profesionalnom sagorijevanju.
Od zaposlenika se očekuje stalna koncentracija, brzo donošenje odluka i istovremeno obavljanje različitih zadataka. U zanimanjima koja uključuju rad s ljudima tome se pridružuju i emocionalni zahtjevi.
Ponekad moraš ostati ljubazan, smiren i profesionalan čak i kada si iscrpljen ili frustriran.
Dodatni problem nastaje kada postoji raskorak između očekivanja i stvarnosti. Započneš posao očekujući autonomiju, razvoj i osjećaj smisla, a svakodnevno se susrećeš s administracijom, ograničenjima i sve većim zahtjevima.
Kada se od zaposlenika očekuje sve više, a zauzvrat dobiva sve manje podrške, sigurnosti ili priznanja, može se povećati rizik od sagorijevanja.
Burnout zato nije samo pitanje osobne otpornosti, nego i uvjeta u kojima osoba radi.
Je li burnout isto što i stres?
Nije.
Nakon zahtjevnog razdoblja možemo biti umorni, napeti i razdražljivi. Kada se opterećenje smanji, postupno se možemo vratiti uobičajenom funkcioniranju.
Kod sagorijevanja teškoće su dugotrajnije i mogu uključivati iscrpljenost, smanjenu motivaciju, osjećaj neučinkovitosti i negativniji odnos prema aktivnosti koja je izvor kroničnog opterećenja.
Važno je pritom naglasiti da se simptomi sagorijevanja mogu preklapati s depresivnim i drugim psihičkim ili tjelesnim teškoćama. Zato sama iscrpljenost nije dovoljna za zaključak da je riječ o burnoutu.
Kada je vrijeme da nešto promijeniš?
Možda već mjesecima čekaš da se situacija smiri.
Da završi projekt. Da prođu ispiti. Da obveze napokon postanu manje.
Ali svaki put pojavi se nešto novo.
Ako primjećuješ da se iscrpljenost nastavlja, da ti je sve teže koncentrirati se i da gubiš interes za aktivnosti koje su ti nekada bile važne, vrijedi ozbiljnije razmotriti što se događa.
Psihološka procjena može pomoći u razumijevanju teškoća, njihovih mogućih uzroka i razlikovanju sagorijevanja od drugih stanja sa sličnim simptomima.
Nije problem u tome što se ne trudiš dovoljno.
Ponekad već predugo pokušavaš izdržati više nego što se uspijevaš oporaviti.
Dođi k nama na procjenu i savjetovanje. A imamo i čarobnu metodu (neurofeedback) koja ti može pomoći. Nisi jedina/i, nisi sam/a. Nemoj čekati da se fizički razboliš.
Odgađanje promjene i uspostavljanja ravnoteže na kraju te može koštati puno više.
Neurofeedback ili EEG biofeedback je ugodna, super zabavna i učinkovita terapijska metoda koja daje značajne rezultate vrlo brzo.Ciljevi neurofeedback terapije: – fiziološka samoregulacija– psihološka prorada– smanjenje simptoma– poboljšano funkcioniranje– poboljšanje dobrobiti i kvalitete životaNeurofeedback je vrsta terapije primjenjiva na puno različitih teškoća, kako na psihičke tako i na neke fizičke. Često se kombinira sa drugim vrstama terapija, ovisno o teškoćama koje […]
ADHD kod odraslih (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder) posljednjih je godina postao jedna od najčešće pretraživanih tema u području mentalnog zdravlja. Mnogi odrasli prvi put u životu dolaze do pitanja:„Je li moguće da cijelo vrijeme imam ADHD, a da to nikad nisam znao/la?“No, istovremeno raste i zabrinutost stručnjaka – jer se simptomi ADHD-a često preklapaju s drugim, puno češćim stanjima poput […]
Saznanje da smo bolesni, da imamo rak koji često oduzima život, je izuzetan stres i traumatsko iskustvo, koje sa sobom može donijeti niz emotivnih, a i kognitivnih teškoća (chemo brain), dok se kod nekih ljudi javlja i PTSP. Kemoterapija ubija stanice raka, ali može narušiti i normalno funkcioniranje mozga. I godinama nakon liječenja neki prijavljuju probleme kognitivnog funkcioniranja (sa pamćenjem, […]
Koliko ste puta, nakon dugog i iscrpljujućeg dana, pomislili: “Trebam nešto da si popravim raspoloženje!” Možda ste se počastili novom majicom, obućom ili nekom sitnicom misleći da će vam to donijeti olakšanje.Ali jeste li primijetili koliko brzo taj osjećaj nestane? Nakon početnog uzbuđenja i privremenog “dopaminskog udara”, stres i umor se vraćaju, a problemi ostaju neriješeni.Što ako […]
Radiš, trudiš se, preuzimaš odgovornost. Možda čak radiš više nego ikad prije. A onda pogledaš stanje na računu i zapitaš se kamo je sav taj novac otišao.
Plaća je stigla, ali već znaš na što ćeš je potrošiti. Kredit ili stanarina, režije, hrana, prijevoz, računi koji ne mogu čekati. Ako vodiš vlastiti posao, tu su još najam prostora, doprinosi, knjigovodstvo, oprema i ostali poslovni troškovi.
I kad sve podmiriš, ostane ti vrlo malo. Ponekad ništa.
Možda si nedavno kupio nešto samo za sebe, nešto što ti je trebalo popraviti raspoloženje. Ali umjesto zadovoljstva, sada osjećaš krivnju jer znaš da si taj novac mogao potrošiti „pametnije”.
A onda se pojavi pitanje: „Kako je moguće da toliko radim, a i dalje si ne mogu priuštiti život kakav želim?”
Financijski stres nije samo pitanje novca. On se može odraziti na naše raspoloženje, spavanje, koncentraciju, odnose i način na koji doživljavamo sebe.
A kada se financijska nesigurnost spoji s velikim radnim opterećenjem i osjećajem da naš trud nije dovoljno cijenjen, može dodatno pridonijeti profesionalnom sagorijevanju, odnosno burnoutu.
Financijski stres: kada briga o novcu postane dio svakodnevice
Financijski stres ne mora značiti da nemamo dovoljno novca za osnovne životne potrebe. Ponekad je dovoljno da imamo osjećaj kako smo stalno na rubu.
Možda redovito podmiruješ sve račune, ali nemaš gotovo nikakvu ušteđevinu. Možda dobro zarađuješ, ali su ti mjesečne obveze toliko velike da te svaki neplanirani trošak izbaci iz ravnoteže.
Ili si samozaposlen i nikada ne znaš koliko ćeš zaraditi sljedeći mjesec.
U svim tim situacijama zajednička je jedna stvar: neizvjesnost.
Kada ne znamo hoćemo li moći podmiriti buduće obveze, teško je osjećati se sigurno.
Čak i kada je trenutačno sve u redu, u pozadini može postojati stalna zabrinutost zbog onoga što bi se moglo dogoditi.
Kako se financijski stres može očitovati?
Možda ćeš prepoznati neke od ovih situacija:
Često razmišljaš o računima, dugovima i budućim troškovima.
Teško se opuštaš jer uvijek postoji nešto što treba platiti.
Odgađaš pregledavanje bankovnog računa jer ne želiš vidjeti stanje.
Osjećaš krivnju kada potrošiš novac na nešto što nije nužno.
Imaš poteškoća sa spavanjem ili koncentracijom.
Razdražljiviji si nego inače.
Imaš osjećaj da nikada ne radiš dovoljno.
Posebno je iscrpljujuće kada financijske brige ne prestaju ni nakon završetka radnog dana.
Fizički si kod kuće, ali u mislima i dalje računaš koliko ti novca treba do kraja mjeseca.
Začarani krug financijskog stresa i mentalnog zdravlja
Jedna od najtežih stvari kod financijskog stresa jest to što može otežati upravo ono što bi nam pomoglo da poboljšamo svoju situaciju.
Primjerice, znaš da bi trebao pregledati troškove, napraviti financijski plan ili razgovarati s poslodavcem o povećanju plaće.
Ali već si toliko iscrpljen da ti se i sama pomisao na to čini previše.
Zato odgađaš.
Računi se gomilaju, neizvjesnost raste, a s njom i osjećaj da gubiš kontrolu.
Tako nastaje začarani krug: financijske teškoće povećavaju stres, a stres otežava upravljanje financijama.
To ne znači da je osoba neodgovorna ili da ne zna raspolagati novcem.
Kada smo dugotrajno opterećeni, čak i svakodnevni zadaci mogu zahtijevati mnogo više napora.
Zato rješavanje financijskog stresa nije uvijek samo pitanje boljeg planiranja troškova. Ponekad je potrebno pozabaviti se i psihološkim opterećenjem koje financijske brige stvaraju.
Kada financijski stres pridonosi burnoutu?
Burnout, odnosno sindrom profesionalnog sagorijevanja, povezan je s kroničnim stresom na radnom mjestu kojim se nije uspješno upravljalo.
Obilježavaju ga
iscrpljenost,
povećana mentalna udaljenost od posla ili negativan odnos prema njemu te
smanjen osjećaj profesionalne učinkovitosti.
Financijski stres nije isto što i burnout, ali može dodatno otežati već zahtjevne radne okolnosti.
Zamisli da si već mjesecima iscrpljen. Znaš da bi trebao usporiti, uzeti godišnji odmor ili možda promijeniti posao.
Ali ne možeš.
Treba ti plaća. Imaš kredit, račune i obveze koje ne mogu čekati.
Ako si samozaposlen, situacija može biti još složenija. Svaki slobodan dan možda doživljavaš kao dan u kojem nisi zaradio ništa.
I tako dolaziš do prilično nezgodne situacije:
Trebaš odmor kako bi mogao nastaviti raditi, ali imaš osjećaj da si taj odmor ne možeš priuštiti.
Kada takvo stanje potraje, posao koji ti je nekada bio izvor zadovoljstva može postati izvor stalne napetosti i iscrpljenosti.
Zašto svoju vrijednost počinjemo mjeriti novcem?
Posao za većinu ljudi nije samo način zarađivanja.
On je povezan s našim identitetom, osjećajem kompetentnosti, samostalnosti i uspjeha.
Zato financijske teškoće često ne izazivaju samo zabrinutost, nego i sram.
Možda si se i sam uhvatio kako razmišljaš:
„Da sam sposobniji, zarađivao bih više.”
„Očito nešto radim pogrešno.”
„Svi drugi nekako uspijevaju, samo ja ne.”
Posebno je teško kada puno radiš, a financijski rezultat ne odgovara količini uloženog truda.
Tada stanje na računu lako postane mjerilo osobnog uspjeha.
Međutim, visina prihoda ovisi o mnogočemu:
tržišnim uvjetima,
troškovima života,
mogućnostima zaposlenja,
obiteljskim obvezama i
drugim okolnostima.
Možeš biti stručna, odgovorna i vrijedna osoba, a istodobno prolaziti kroz financijski teško razdoblje.
Te dvije stvari nisu međusobno isključive.
Samozaposlenost: kada puno radiš, a novca na računu svejedno nema
Samozaposlenost mnogima zvuči privlačno.
Sam određuješ raspored, biraš s kim ćeš raditi i donosiš poslovne odluke.
Ali postoji i druga strana.
Kada radiš samostalno, često si istovremeno stručnjak, administrator, osoba zadužena za marketing, financije i organizaciju poslovanja.
Uz svoj osnovni posao moraš razmišljati o pronalaženju novih klijenata, naplati usluga, troškovima, računima i budućim prihodima.
A najteže je možda to što možeš imati mjesec u kojem si puno radio i ostvario dobar promet, ali ti na računu svejedno ostane vrlo malo novca.
Promet nije isto što i zarada
To je jedna od važnijih stvari koju treba razumjeti kada vodiš vlastiti posao.
Ako si u mjesec dana ostvario 4.000 eura prihoda, to ne znači da si zaradio 4.000 eura za sebe.
Od tog iznosa treba podmiriti najam prostora, režije, plaće, doprinose, knjigovodstvo, opremu i druge poslovne troškove.
Zato je važno pratiti i novčani tok (cash flow), odnosno koliko novca stvarno ulazi u poslovanje i izlazi iz njega.
Posao može imati dobre prihode, a svejedno imati problema s likvidnošću.
A kada o poslovanju ovisi i tvoja osobna financijska sigurnost, svaki takav mjesec može biti izvor velikog stresa.
Kako smanjiti financijski stres kada vodiš vlastiti posao?
Prva pomisao često je: „Moram raditi više.”
Ali prije nego što popuniš i posljednji slobodni termin u rasporedu, možda vrijedi pogledati što se zapravo događa s novcem koji već zarađuješ.
1. Napravi financijski pregled
Odvoji jedan dan za pregled prihoda, troškova, dugovanja i budućih obveza.
Zvuči neugodno? Vjerojatno i jest, osobito ako već neko vrijeme izbjegavaš pogledati stvarno stanje.
Ali cilj nije tražiti vlastite pogreške, nego dobiti jasniju sliku.
Koliko ti novca mjesečno treba za osnovne životne troškove? Koliki su fiksni troškovi poslovanja? Koliko moraš zaraditi da bi mogao pokriti sve obveze?
Ponekad već samo razumijevanje vlastite financijske situacije može smanjiti dio neizvjesnosti.
2. Ne moraš sve raditi sam
Knjigovođa ili računovođa nije samo osoba koja obračunava plaće i predaje financijske izvještaje.
Dobar stručnjak može ti pomoći bolje razumjeti poslovne obveze, planirati troškove i donositi informiranije odluke.
Naravno, to je dodatni trošak. Ali može ti uštedjeti vrijeme i smanjiti dio administrativnog opterećenja.
A vrijeme koje više ne trošiš na poslove za koje nisi stručan možeš usmjeriti na svoj osnovni posao.
3. Zaštiti se od kašnjenja uplata i otkazivanja
Ako radiš s klijentima, vjerojatno znaš koliko nepredvidive uplate i otkazivanja mogu otežati poslovanje.
Zato je korisno unaprijed definirati uvjete plaćanja, rokove i pravila otkazivanja.
Uvjeti trebaju biti jasni, transparentni i usklađeni s propisima.
Postavljanje profesionalnih granica nije nepristojno. Ono pomaže da poslovanje bude predvidljivije i održivije.
4. Naplaćuješ li svoj rad dovoljno?
Kada određujemo cijenu usluge, često razmišljamo samo o vremenu koje provodimo s klijentom.
Ali iza jednog sata stručnog rada mogu stajati:
godine obrazovanja,
dodatne edukacije,
stručna literatura,
supervizija,
priprema,
administracija,
ulaganje u opremu i
ostalo.
Sve to ima svoju cijenu.
Ako cijena tvoje usluge dugoročno ne pokriva stvarne troškove poslovanja, možda problem nije u tome što nemaš dovoljno klijenata.
Možda je potrebno preispitati način na koji određuješ cijene.
5. Više rada nije uvijek najbolje rješenje
Ako već radiš puno, dodavanje novih radnih sati možda će kratkoročno povećati prihode.
Ali što dugoročno?
Koliko još možeš raditi prije nego što se iscrpiš?
Ponekad je korisnije razmotriti promjenu cijena, smanjenje određenih troškova, drugačiju organizaciju poslovanja ili stabilniji dodatni izvor prihoda.
Cilj nije samo povećati zaradu, nego pronaći način rada koji možeš dugoročno održavati.
6. Istraži dostupne potpore i mogućnosti financiranja
Kada vodiš vlastiti posao, vrijedi povremeno provjeriti postoje li natječaji, potpore ili drugi oblici financiranja koji odgovaraju tvojoj djelatnosti.
Prijave mogu zahtijevati vrijeme i trud, a uspjeh nije zajamčen.
Ipak, nije potrebno unaprijed odustati samo zato što misliš da takve prilike nisu namijenjene tebi.
Isto vrijedi za traženje savjeta ili pomoći od drugih.
Samostalnost ne znači da baš sve moraš postići bez ičije podrške.
Osjećaš se potplaćeno? Zašto je teško tražiti veću plaću?
Financijski stres ne pogađa samo samozaposlene.
Možda godinama radiš kod istog poslodavca, preuzimaš sve više odgovornosti, rješavaš probleme i ulažeš trud, ali tvoja plaća ostaje ista.
Ipak, kada pomisliš na razgovor o povećanju plaće, javlja se nelagoda.
Što ako me odbiju?
Što ako ispadnem nezahvalan?
Što ako pomisle da previše tražim?
Razgovor o plaći često nije samo razgovor o novcu. U njemu se mogu otvoriti pitanja samopouzdanja, osobne vrijednosti i sposobnosti zauzimanja za sebe.
Ali željeti primjerenu naknadu za svoj rad ne znači biti nezahvalan.
Kako se pripremiti za razgovor o povećanju plaće?
Prije razgovora korisno je prikupiti što više konkretnih informacija.
Provjeri koliko vrijedi tvoj rad na tržištu. Usporedi plaće za slična radna mjesta, odgovornosti i razinu iskustva. Ako ti je ugodno, razgovaraj s kolegama ili poznanicima koji rade slične poslove.
Odaberi prikladan trenutak. Razgovori o radnom učinku ili godišnje procjene mogu biti dobra prilika. Ako takvi razgovori ne postoje, možeš zatražiti sastanak s nadređenom osobom.
Pripremi konkretne argumente. Umjesto da samo kažeš kako puno radiš, navedi što si postigao. Jesi li preuzeo dodatne odgovornosti, riješio važan problem, unaprijedio neki proces ili pridonio uspjehu tima?
Jasno reci što tražiš. Dobro je unaprijed razmisliti o konkretnom iznosu plaće koji smatraš primjerenim. Taj iznos neka se temelji na realnim informacijama, a ne samo na osjećaju.
Ne moraš odmah prihvatiti ponudu. Ako ti poslodavac ponudi drugačiji iznos ili uvjete, možeš zatražiti vrijeme za razmišljanje.
A ako povećanje plaće trenutačno nije moguće, možda postoji prostor za razgovor o fleksibilnijem radnom vremenu, radu od kuće, dodatnim edukacijama ili drugim pogodnostima.
Što ako te odbiju?
Odbijanje može biti neugodno, osobito ako si se dugo pripremao za razgovor.
Ali ono ne mora značiti da tvoj rad nema vrijednost.
Možeš pitati što bi se trebalo promijeniti kako bi povećanje plaće bilo moguće u budućnosti.
Ako su očekivanja realna, mogu ti pomoći u planiranju profesionalnog razvoja.
A ako procijeniš da u postojećem radnom okruženju nema prostora za napredovanje, možda je vrijeme da razmotriš druge mogućnosti.
Profesionalni razvoj: kada imaš osjećaj da stojiš na mjestu
Nije uvijek problem samo u plaći.
Ponekad nas iscrpljuje osjećaj da godinama radimo isto, da se naš trud ne primjećuje ili da nemamo mogućnost napredovanja.
To može biti posebno frustrirajuće u velikim organizacijama i javnom sektoru, gdje su mogućnosti napredovanja često povezane s formalnim pravilima i procedurama.
Ipak, postoje koraci koje možeš poduzeti.
1. Razgovaraj o mogućnostima napredovanja
Nemoj pretpostaviti da nadređeni automatski znaju koje su tvoje profesionalne ambicije.
Raspitaj se o mogućnostima dodatnih edukacija, preuzimanja novih odgovornosti ili prijavljivanja na druga radna mjesta.
Traži povratne informacije o svom radu i saznaj koje su kompetencije potrebne za poziciju kojoj težiš.
2. Povezuj se s kolegama
Profesionalna poznanstva ne služe samo pronalaženju novog posla.
Razgovori s kolegama mogu biti prilika za razmjenu iskustava, informacija i savjeta.
Ponekad upravo kroz takve razgovore saznamo za mogućnost koju inače ne bismo ni razmatrali.
3. Pronađi mentora
Iskusniji kolega može ti pomoći sagledati profesionalne mogućnosti iz drugačije perspektive.
Mentorstvo ne mora biti formalno organizirano.
Ponekad je dovoljno imati osobu s kojom možeš razgovarati o profesionalnim dilemama i od koje možeš učiti.
4. Bilježi vlastita postignuća
Kada smo usredotočeni na svakodnevne obveze, lako zaboravimo koliko smo toga napravili.
Zato može biti korisno voditi kratke bilješke o završenim projektima, riješenim problemima, dodatnim odgovornostima i pozitivnim povratnim informacijama.
Takav pregled može pomoći pri razgovorima o napredovanju, ali i omogućiti realniji uvid u vlastiti profesionalni razvoj.
Kada odmor počne izazivati osjećaj krivnje
Jedna od posebno iscrpljujućih posljedica financijskog stresa jest osjećaj da stalno moraš biti produktivan.
Napokon imaš slobodan dan, ali umjesto da se odmaraš, razmišljaš koliko si mogao zaraditi.
Planiraš godišnji odmor, ali već unaprijed računaš koliko će te koštati.
Kupiš nešto što te veseli, a onda se pitaš jesi li taj novac trebao potrošiti na nešto korisnije.
Možda čak imaš osjećaj da odmor moraš najprije zaslužiti.
Problem je što se granica dovoljnog truda može stalno pomicati.
Uvijek postoji još nešto što treba napraviti, još jedan račun koji treba platiti ili još jedan cilj koji treba ostvariti.
Zato vrijedi razmisliti o vlastitom odnosu prema radu i odmoru.
Moraš li zaista završiti sve obveze prije nego što smiješ odmoriti?
Je li svaki trenutak u kojem ne radiš izgubljeno vrijeme?
I možeš li sebi dopustiti nešto ugodno, a da to ne mora imati nikakvu praktičnu korist?
Odmor nije nagrada za savršeno obavljen posao. On je potreba.
Što možeš učiniti kada te financijske brige psihološki iscrpljuju?
Važno je naglasiti da psihološke tehnike ne mogu riješiti stvarni nedostatak novca.
Ako prihodi nisu dovoljni za osnovne životne potrebe, potrebne su konkretne financijske i praktične promjene.
Ali način na koji razmišljamo o svojoj situaciji može dodatno povećavati ili smanjivati psihološko opterećenje.
1. Primijeti kada predviđaš najgori mogući ishod
Kada smo pod stresom, lako počnemo razmišljati katastrofično.
„Ako ovaj mjesec zaradim manje, sve će propasti.”
„Nikada se neću financijski oporaviti.”
„Ako odbijem ovaj posao, više nikada neću dobiti takvu priliku.”
Pokušaj razlikovati ono što znaš od onoga što pretpostavljaš.
Postoji li stvarna opasnost ili trenutačno zamišljaš najgori mogući scenarij?
FOKUS NA-> Što možeš sada konkretno poduzeti?
Cilj nije uvjeravati sebe da će sve sigurno biti dobro, nego sagledati situaciju što realističnije.
2. Usmjeri se na ono što možeš kontrolirati
Ne možeš uvijek utjecati na inflaciju, tržište rada, ponašanje klijenata ili odluke poslodavca.
Ali možda možeš:
promijeniti način organizacije troškova,
jasnije postaviti profesionalne granice,
zatražiti savjet ili
istražiti nove poslovne mogućnosti.
Ponekad je jedan konkretan korak korisniji od višesatnog razmišljanja o svemu što bi moglo poći po zlu.
3. Nemoj svoju vrijednost poistovjećivati sa zaradom
Financijska stabilnost važna je i razumljivo je da želiš bolje zarađivati.
Ali stanje na računu nije mjera tvoje vrijednosti kao osobe.
Ako se svaki financijski problem pretvori u dokaz da nisi dovoljno sposoban ili uspješan, financijski stres dobiva još jednu, emocionalnu dimenziju.
Možeš biti uspješan u svom poslu, a istodobno imati financijskih teškoća.
4. Dopusti sebi tražiti pomoć
Financijske teškoće često prati sram.
Zbog toga neki ljudi izbjegavaju razgovarati o svojim problemima, čak i s najbližima.
Ali traženje pomoći ne znači da si manje samostalan ili manje sposoban.
Ponekad nam je potreban financijski savjet, ponekad praktična pomoć, a ponekad samo razgovor s osobom koja će nas saslušati bez osuđivanja.
Ne moraš baš sve rješavati sam.
Kada potražiti psihološku pomoć?
Povremena zabrinutost zbog financija sasvim je razumljiva.
Ali ako primjećuješ da:
gotovo stalno razmišljaš o novcu,
teško spavaš,
osjećaš se iscrpljeno,
razdražljivo ili beznadno,
možda je vrijeme da se pozabaviš i psihološkim posljedicama stresa.
Posebno ako se financijske brige isprepliću s:
pretjeranim radom,
perfekcionizmom,
teškoćama u postavljanju granica ili
osjećajem da nikada ne radiš dovoljno.
Psihološko savjetovanje može pomoći u razumijevanju tih obrazaca, razvijanju učinkovitijih načina suočavanja sa stresom i pronalaženju održivijeg odnosa prema poslu.
Neurofeedback može biti vrijedna dodatna podrška u poboljšanju samoregulacije moždane aktivnosti, smanjenju unutarnje napetosti,emocionalne preplavljenosti i poteškoća sa spavanjem.
Kada smo kronično pod stresom, iscrpljeni i neispavani, ne pati samo naše raspoloženje, nego i sposobnost koncentracije, planiranja, donošenja odluka i rješavanja problema. A upravo su nam te sposobnosti potrebne kako bismo pronašli izlaz iz financijskih teškoća, prepoznali nove poslovne prilike ili donijeli promišljenije odluke o novcu.
Neurofeedback ne može riješiti financijske probleme umjesto nas, ali može pridonijeti boljoj psihofiziološkoj regulaciji i kvalitetnijem funkcioniranju, čime se stvaraju povoljniji preduvjeti za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.
Ako primjećujete da poslovni i financijski stres značajno utječu na Vaše mentalno zdravlje, slobodno nas kontaktirajte, znamo da Vam možemo pomoći.
Stres je neizbježan dio modernog života, no kada postane kroničan, može dovesti do ozbiljnih posljedica za fizičko i mentalno zdravlje. Burnout, ili sindrom sagorijevanja, sve je češća pojava, osobito među zaposlenima koji se suočavaju s visokim očekivanjima i pritiscima na radnom mjestu. U ovom blogu istražit ćemo što uzrokuje stres i burnout, kako ih prepoznati […]
Neurofeedback ili EEG biofeedback je ugodna, super zabavna i učinkovita terapijska metoda koja daje značajne rezultate vrlo brzo.Ciljevi neurofeedback terapije: – fiziološka samoregulacija– psihološka prorada– smanjenje simptoma– poboljšano funkcioniranje– poboljšanje dobrobiti i kvalitete životaNeurofeedback je vrsta terapije primjenjiva na puno različitih teškoća, kako na psihičke tako i na neke fizičke. Često se kombinira sa drugim vrstama terapija, ovisno o teškoćama koje […]
Samoozljeđivanje je tema o kojoj se rijetko govori, ali ona tiho postoji među mnogim ljudima, posebno adolescentima. To nije samo fizički čin, već duboko emocionalno iskustvo koje često signalizira unutarnju bol, osjećaj bespomoćnosti ili želju za kontrolom nad vlastitim životom. Razumijevanje ove složene pojave prvi je korak prema pružanju podrške i iscjeljenju.
Neurofeedback se sve češće spominje kao mogućnost pomoći djeci s teškoćama pažnje i koncentracije, ali i odraslima koji se suočavaju sa stresom, tjeskobom ili problemima sa spavanjem.
Na prvi pogled, ponuda različitih centara može djelovati vrlo slično. Osoba sjedi ispred ekrana, na glavi ima senzore, a moždana aktivnost prati se pomoću računala.
No iza naziva neurofeedback kriju se različite metode, uređaji i načini rada.
Neurofeedback nije samo jedna metoda
Neurofeedback se temelji na ideji da mozak, uz odgovarajuću povratnu informaciju o vlastitoj aktivnosti, može učiti regulirati određene obrasce svojeg funkcioniranja.
Međutim, tijekom razvoja neurofeedbacka nastali su različiti pristupi.
Među njima su klasični EEG neurofeedback (primjerice theta/beta i SMR protokoli), SCP neurofeedback, QEEG-vođeni neurofeedback, Z-score, LORETA te ILF neurofeedback, poznat i kao neurofeedback vrlo niskih frekvencija.
Uz različite metode razvijeni su i brojni uređaji i računalni sustavi, primjerice BrainMaster, NeuroAmp/Cygnet, NeuroGuide, NeXus i drugi.
Neki su namijenjeni profesionalnoj primjeni, a neki jednostavnijim oblicima treninga, opuštanja ili praćenja moždane aktivnosti.
U čemu je zapravo razlika?
Iako se temelje na sličnom načelu povratne informacije, različite neurofeedback metode ne prate uvijek iste pokazatelje moždane aktivnosti niti ih treniraju na jednak način.
Neki pristupi usmjereni su na određene moždane valove, drugi na sporije promjene moždane aktivnosti, dok treći koriste složenije analize i usporedbu s referentnim vrijednostima.
Razlikuju se i prema načinu odabira protokola, mogućnostima individualne prilagodbe te načinu na koji osoba dobiva povratnu informaciju.
No možda je najvažnija razlika ona koju korisnici često ne mogu prepoznati na prvi pogled: nisu sve metode jednako znanstveno istražene.
Što o tome kaže znanost?
Još su 2014. godine istraživači Krigbaum i Wigton upozorili da različite vrste neurofeedbacka ne treba promatrati kao jednu jedinstvenu metodu.
Njihov pregled pokazao je da se pristupi razlikuju prema načinu provedbe, trajanju treninga i dostupnim istraživanjima.
To je posebno važno kada govorimo o učinkovitosti.
Ako istraživanje pokaže pozitivne rezultate jednog neurofeedback protokola, to ne znači da će isti rezultati vrijediti za svaki drugi uređaj ili metodu.
Osim toga, znanstvene spoznaje mijenjaju se s novim istraživanjima.
Još jedno jako važno pitanje!
Je li svaki neurofeedback uređaj medicinski uređaj?
Na tržištu postoje uređaji različite namjene, od profesionalnih EEG sustava do tehnologija namijenjenih opuštanju, igrama ili osobnom treningu.
Važno je razlikovati uređaj koji može bilježiti moždanu aktivnost od uređaja koji je prema propisima klasificiran kao medicinski proizvod.
A koliko je važno tko provodi neurofeedback?
Jednako je važno razumjeti razliku između edukacije za rukovanje određenim uređajem i stručnog obrazovanja potrebnog za procjenu psiholoških teškoća.
Primjerice, teškoće koncentracije ne moraju uvijek značiti ADHD. Mogu biti povezane s anksioznošću, nedostatkom sna, emocionalnim teškoćama ili drugim stanjima.
Kvalitetu usluge ne određuje samo tehnologija, nego i stručnost osobe koja je primjenjuje, primjerenost postupka i način praćenja rezultata.
Mi koristimo NeuroAmp II.5s uređaj i radimo po Othmerovoj ILF metodi.
Uređaj posjeduje medicinske certifikate i odobrenja u EU i SAD-u i prodaje se i upotrebljava širom svijeta.
O neurofeedbacku po Othmerovoj ILF metodi saznajte više na našim slijedećim stranicama
Također, kod nas neurofeedback primijenjuje psihologinja, koja je educirana za primjenu, te se kontinuirano educira i u tom području. Više o njoj pročitajte ovdje.
Neurofeedback tretmane uvijek kombiniramo sa savjetovanjem (s KBT elementima).
Neurofeedback ili EEG biofeedback je ugodna, super zabavna i učinkovita terapijska metoda koja daje značajne rezultate vrlo brzo.Ciljevi neurofeedback terapije: – fiziološka samoregulacija– psihološka prorada– smanjenje simptoma– poboljšano funkcioniranje– poboljšanje dobrobiti i kvalitete životaNeurofeedback je vrsta terapije primjenjiva na puno različitih teškoća, kako na psihičke tako i na neke fizičke. Često se kombinira sa drugim vrstama terapija, ovisno o teškoćama koje […]
Roditelji širom svijeta suočavaju se s istim izazovom – kako natjerati djecu da pospreme sobu bez stalnih rasprava?Nered u sobi tinejdžera može postati ozbiljan izvor konflikta, ali umjesto da se pretvori u iscrpljujuću bitku, važno je razumjeti zašto djeca, posebno u dobi od 7. razreda osnovne škole do srednje škole, ne održavaju urednost.Zašto tinejdžeri ne […]
Uspjeh se ne događa slučajno. Ljudi koji postižu izvanredne rezultate u poslu, karijeri i životu znaju jednu važnu stvar – prije nego što novac može doći do njih, moraju razviti svoj um, vještine i način razmišljanja. No, ključni aspekt ovog razvoja jest ulaganje u mentalno zdravlje, koje predstavlja temelj dugoročnog uspjeha i financijske stabilnosti. 1. Mentalno […]
Jeste li ikada imali osjećaj da vas emocije potpuno preplave? Srce ubrzano lupa, misli jure, teško dišete, imate osjećaj da ćete eksplodirati ili se potpuno ugasiti. Možda vas preplavi tuga, intenzivan strah, ljutnja ili osjećaj bespomoćnosti. U tim trenucima često čujemo savjete poput: “Smiri se.”, “Udahni.”, “Misli pozitivno.” Ne znam zašto …jer kad je to ikog smirilo 😀
No, što kada to jednostavno nije ne “pali” i nije dovoljno? A često nije.
Dobra vijest je da postoje načini kako pomoći svom živčanom sustavu da ponovno pronađe ravnotežu.
Još važnije – ako vam ništa od toga ne pomaže, to ne znači da ste slabi, da ne želite ozdraviti ili da “ne radite dovoljno”. Vrlo često to znači da vaš živčani sustav treba drugačiji pristup.
Zašto nas emocije toliko preplave?
Emocije nisu neprijatelji. One su prirodan način na koji naš mozak i tijelo reagiraju na ono što doživljavamo.
Kada procijenimo da smo u opasnosti – bilo stvarnoj ili psihološkoj – aktivira se autonomni živčani sustav. Mozak tada daje prioritet preživljavanju, a ne racionalnom razmišljanju.
Zbog toga u trenutku emocionalne preplavljenosti možete primijetiti:
ubrzan rad srca
plitko ili ubrzano disanje
osjećaj knedle u grlu
stezanje u prsima
drhtanje
osjećaj da ne možete razmišljati “normalno”
impuls da pobjegnete, vičete ili se potpuno povučete.
To nije znak slabosti. To je način na koji je ljudski organizam evolucijski dizajniran da nas zaštiti.
Prvi korak nije smirivanje – nego sigurnost
Mnogi pokušavaju silom zaustaviti emocije.
“Ne smijem plakati.”
“Moram se sabrati.”
“Ne želim ovo osjećati.”
Paradoksalno, upravo taj otpor često dodatno pojačava emocionalnu reakciju.
Prvi cilj nije natjerati sebe da budete mirni.
Prvi cilj je poslati svom mozgu poruku:
“Trenutno sam siguran/sigurna.”
Tek tada živčani sustav može početi izlaziti iz stanja alarma.
Što možete učiniti kada vas emocije preplave?
1. Usporite disanje
Disanje je jedan od rijetkih načina na koji možemo izravno utjecati na autonomni živčani sustav.
Pokušajte:
udahnuti kroz nos 4 sekunde
izdahnuti kroz usta 6–8 sekundi
ponavljati 2–5 minuta.
Važnije od dubokog udaha je spor i dug izdah, jer upravo on aktivira parasimpatički živčani sustav.
2. Vratite pažnju u sadašnji trenutak
Kada smo preplavljeni emocijama, mozak često “odluta” u katastrofične misli ili bolna sjećanja.
Možete isprobati jednostavnu vježbu:
Pronađite:
5 stvari koje vidite
4 koje možete dodirnuti
3 koje čujete
2 koje možete pomirisati
1 okus koji osjećate.
Ovakve vježbe pomažu mozgu da se ponovno usidri u sadašnjost.
3. Dopustite emociji da postoji
Mnogi ljudi cijeli život pokušavaju pobijediti vlastite emocije.
Ali emocije imaju svoj prirodni tijek.
Možete sebi reći:
“Primjećujem da osjećam snažnu tugu.”
“Primjećujem da je prisutan strah.”
To nije odustajanje.
To je prestanak borbe protiv nečega što je već prisutno.
4. Pokrenite tijelo
Tijelo i emocije neraskidivo su povezani.
Kratka šetnja.
Lagano istezanje.
Tresenje ruku.
Penjanje stepenicama.
Sve to može pomoći živčanom sustavu da “potroši” višak aktivacije.
5. Razgovarajte s nekim kome vjerujete
Regulacija emocija često nije individualan proces.
Naš se živčani sustav smiruje i kroz kontakt s drugim ljudima.
Ponekad nije potrebno rješenje.
Dovoljno je da nas netko sasluša.
A što ako ništa od toga ne pomaže?
Ovo je pitanje koje često čujem u terapiji.
Ljudi kažu:
“Sve sam probao.”
“Disao sam.”
“Meditirao sam.”
“Šetao sam.”
“Pisao dnevnik.”
“Ništa ne djeluje.”
I upravo je ovdje važno razumjeti jednu stvar.
Problem možda nije u emocijama.
Možda je problem u tome što je vaš živčani sustav kronično zaglavljen u stanju pripravnosti.
Kod osoba koje su doživjele:
dugotrajni stres,
traumu,
emocionalno zanemarivanje ili
godine života pod velikim pritiskom
…živčani sustav može postati pretjerano osjetljiv.
Tada i najmanji stres može izazvati reakciju koja izgleda “prevelika”.
To nije zato što ste vi pretjerano osjetljivi.
To znači da je sustav koji regulira emocije preopterećen.
Kada tehnike samopomoći više nisu dovoljne
Tehnike disanja, mindfulness, vođenje dnevnika i relaksacija mogu biti izuzetno korisni.
Ali ponekad nisu dovoljni.
Ako primjećujete da:
emocije postaju sve intenzivnije
često imate napadaje panike
osjećate kroničnu tjeskobu
lako planete ili se potpuno “ugasite”
izbjegavate situacije zbog straha
osjećate da ste stalno pod stresom
simptomi traju mjesecima ili godinama,
vrijedi potražiti stručnu pomoć.
Ne zato što ste “slabi”.
Nego zato što vaš živčani sustav možda treba pomoć da “ugasi alarm” i da ponovno nauči osjećati sigurnost.
Kada može pomoći neurofeedback?
Ponekad je živčani sustav jednostavno stalno u stanju previsoke pobuđenosti.
Tada se osoba može osjećati kao da je “stalno na rubu”, teško se opušta, burno reagira na stres ili ima osjećaj da joj mozak nikada ne odmara.
U takvim slučajevima neurofeedback može biti onaj koji će smiriti živčani sustav. Cilj nije “ugasiti emocije”, nego pomoći mozgu učinkovitije regulirati vlastitu aktivaciju kako bi osoba lakše ostala smirena i u zahtjevnim situacijama.
Kako psihoterapija može pomoći?
Psihoterapija nije samo razgovor.
Kvalitetna terapija pomaže razumjeti zašto dolazi do emocionalnog preplavljivanja, prepoznati obrasce koji ga održavaju i razviti nove načine regulacije emocija.
Kod nekih osoba posebno su učinkoviti pristupi poput:
kognitivno-bihevioralne terapije (KBT)
ACT terapije
EMDR terapije kod traumatskih iskustava
mindfulness pristupa.
Važno je zapamtiti
Emocije nisu znak da s vama nešto nije u redu.
One su poruka.
Ponekad poručuju da trebamo odmor.
Ponekad da su naše granice prijeđene.
Ponekad da nosimo teret koji traje godinama.
Ako vas emocije povremeno preplave, to je ljudski.
Ako vas preplavljuju gotovo svakodnevno i imate osjećaj da više ne možete sami, nemojte čekati da postane još teže. Stručna pomoć može značajno skratiti put do oporavka i pomoći vam da ponovno steknete osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Zaključak
Ne postoji jedna tehnika koja odgovara svima. Nekome će pomoći nekoliko minuta svjesnog disanja, nekome razgovor s bliskom osobom, a nekome će biti potrebna psihoterapija ili neurofeedback kako bi živčani sustav ponovno pronašao ravnotežu.
Najvažnije je znati da preplavljujuće emocije nisu nešto čega se treba sramiti. One su signal da vam je potrebna podrška, razumijevanje i možda drugačiji pristup nego što ste do sada pokušavali.
Traženje pomoći nije znak slabosti. To je znak da ste odlučili brinuti o sebi.
Uspjeh se ne događa slučajno. Ljudi koji postižu izvanredne rezultate u poslu, karijeri i životu znaju jednu važnu stvar – prije nego što novac može doći do njih, moraju razviti svoj um, vještine i način razmišljanja. No, ključni aspekt ovog razvoja jest ulaganje u mentalno zdravlje, koje predstavlja temelj dugoročnog uspjeha i financijske stabilnosti. 1. Mentalno […]
Adolescencija je razdoblje života ispunjeno razvojem, otkrivanjem i usvajanjem novih iskustava. Mladi ljudi u tom periodu traže vlastiti identitet, uče donositi odluke i grade odnose s vršnjacima. Roditelji, nastavnici i društvo općenito igraju ključnu ulogu u usmjeravanju adolescenata. To je doba u kojem je jedna od važnijih stvari osjećaj pripadanja i prihvaćanja od vršnjaka. No, često se događa da namjera zaštite mladih preraste u pretjerane […]
Vjerujem da je većina od vas bila ili još uvijek je ili zna nekog tko je bio ili je, u vezi u kojoj se s partnerom/icom ne slaže najbolje, često se svađaju, međusobno navlače, prekidali su puno puta a nikako da stvarno prekinu. Vjerojatno se radi o ovisnosti o drugoj osobi.
Što znači biti ovisan o drugoj osobi?
Ono kad ti samom sa sobom nije lijepo, kada ti treba taj netko drugi da bi se osjećao dobro. Kada imaš osjećaj da ne možeš disati bez te druge osobe. Kada se posvadiš sa tom osobom pa ti sve postane nevažno i jedino važno je da se vi odmah pomirite. Često ste van sebe, a rijetko mirni i zadovoljni i svejedno imate intenzivnu potrebu biti s tom osobom i strah vas je prekinuti taj odnos. Kada ste se posvadili s tom osobom i ne odgovara vam na pozive ili poruke ili ste prekinuli odnos (po tko zna koji put) i pere vas skoro prava apstinencijska kriza (preznojavanje, ubrzan rad srca, panika, mozak ne radi ništa drugo nego razmišlja kako da privuče i vrati natrag tu osobu, nesanica, gubitak apetita, gubitak interesa za bilo što drugo, nervoza i otresitost na druge).
Navedene stvari se događaju kada su partneri nedostupni, kada se ne mogu vezati ili ne žele ili su vezani uz nekog drugog. Kada su valne dužine partnera toliko različite da zapravo nema zajedničkih točaka, nema ih dovoljno da bi bilo zajedničkog užitka. Događa se u odnosima u kojima nedostaje ono što jedan ili oba partnera trebaju, bilo to ljubavi i nježnosti bilo seksualnosti ili stimulacija.
Zašto je loše ne prekinuti takav odnos? Iako vam zna biti lijepo, zapravo vam većinu vremena nije i održavanje takvog odnosa može biti opasno za vaše zdravlje. Može uzdrmati vaše samopoštovanje, samopouzdanje, Također, kontinuirano ste u stresu i to, dobro znate, utječe loše na fizičko zdravlje. Nažalost u takvim situacijama često znamo pribjegavati nekim sredstvima kao što su alkohol, amfetamini, barbiturati, narkotici, tablete za smirenje ili čak otvoreni pokušaji samoubojstva, koji bi smirili onaj mod „nešto nije u redu”, koji smo spominjali u prethodnom Blogu.
Odnos s ovakvim partnerom/partnericom ispunjava život frustracijom, srdžbom, prazninom i očajem. I unatoč višekratnim pokušajima da veza bude bolja ipak nije. Pa ipak, iako svjesni da bi za njih bilo bolje da prekinu, održavaju odnos varajući sami sebe. Često se koriste racionalizacijom npr. „…Znam da me usprkos bešćutnosti zaista voli, samo mu je teško to pokazati. Zašto bi inače i dalje bio samnom?”. Ili „..znam da se ona često čini okrutnom i bezosjećajnom, ali možda sam i ja preosjetljiv”. Ili „..možda činjenica što se toliko svađamo pokazuje koliko se volimo”. A ponekad čak i nemamo tu racionalizaciju već jednostavno nas nešto obuzme i ne možemo si pomoći da nastavimo vezu unatoč svim poniženjima i grubostima koje smo, možda, od druge strane doživjeli. (To smo isto malo objašnjavali u prethodnom Blogu; odakle idu racionalne odakle impulzivne odluke koje nekad ne znamo ni sami objasniti.)
Pojam ovisnosti o drugoj osobi ne koristi se simbolički ili metaforički već je zaista moguće i zapravo često da osoba postane ovisna o ljubavnom odnosu tj. drugoj osobi. Stanton Peel nadovezuje se na narkomaniju i zaključuje kako element ovisnosti ne treba tražiti u tvari već u osobi koja je ovisna. Taj element ovisnosti u odnosu poprima oblik kompulzije odnosno prinudne potrebe za vezivanjem s određenom osobom. Ta kompulzija vas nagosnki tjera na uzimanje adiktivne supstance, u ovom slučaju osobe, iako znate da vam škodi.
Znaci ovisnosti o drugoj osobi
kompulzija
strah-zbog mogućeg pomanjkanja tvari/osobe koja mu treba te neobuzdan strah pri pomisli na prekid odnosa
apstinencijska kriza- po raskidu odnosa osoba može osjećati teže simptome apstinencijske krize nego narkoman (fizička bol, plač, smetnje sa snom, razdražljivost, depresija, osjećaj besciljnosti, i nemogućnost uklanjanja nelagode osim povratka u odnos)
osjećaj oslobođenja, likovanje i osjećaj uspjeha- nastupa nakon tugovanja, ali se zapravo razlikuje od onog polaganog tugovanja koje dovodi do prihvaćanja i zacjeljivanja i temelji se na osjećaju nepotpunosti, praznini, očaju, tuzi, izgubljenosti i postoji vjerovanje da pomaže samo veza s nečim ili nekim izvana, a ne sa samim sobom.
Ovisni ste kada vas taj odnos lišava slobode da budete najbolja verzija sebe u odnosu, da volite drugu osobu na temelju slobodnog izbora a ne kompulzije te kada vas lišava slobode izbora između održavanja ili prekida odnosa.
Pa da rezimiramo….
Odgovorite za sebe koliko od navedenih točaka radite i vi i saznajte koliko ste ovisni o drugoj osobi:
Iako objektivno vidite da vam odnos škodi i da ne možete očekivati poboljšanje, ne poduzimate ništa da prekinete
Navodite niz nekih razloga u prilog održavanju odnosa koji nisu valjani i nisu dovoljna protuteža negativnim aspektima odnosa
Kada razmišljate o prekidu obuzima vas osjećaj intenzivnog straha
Kada i prekinete odnos patite od simptoma apstinencijske krize
Kada zaista prekinete odnos, osjećate se izgubljeno, usamljeno, osjećate prazninu, ali popraćeno osjećajem oslobođenja
Ukoliko je prisutna većina ovih točaka, radi se o ovisnosti koja uništava vaše upravljanje vlastitim životom.
U slijedećem blogu pročitajte odakle dolazi ta ovisnost i koja je osnova ovisnosti, ….a do tada…
Neurofeedback se sve češće spominje kao mogućnost pomoći djeci s teškoćama pažnje i koncentracije, ali i odraslima koji se suočavaju sa stresom, tjeskobom ili problemima sa spavanjem.Na prvi pogled, ponuda različitih centara može djelovati vrlo slično. Osoba sjedi ispred ekrana, na glavi ima senzore, a moždana aktivnost prati se pomoću računala.No iza naziva neurofeedback kriju […]
Neurofeedback će smanjiti učestalost i intenzitet napada panike i tada će u tim situacijama osoba uglavnom osjećati samo nelagodu, a psihoterapija će proraditi misli koje osoba ima i koje potiču tu nelagodu/napade panike.
Adolescencija je razdoblje života ispunjeno razvojem, otkrivanjem i usvajanjem novih iskustava. Mladi ljudi u tom periodu traže vlastiti identitet, uče donositi odluke i grade odnose s vršnjacima. Roditelji, nastavnici i društvo općenito igraju ključnu ulogu u usmjeravanju adolescenata. To je doba u kojem je jedna od važnijih stvari osjećaj pripadanja i prihvaćanja od vršnjaka. No, često se događa da namjera zaštite mladih preraste u pretjerane […]
Neurofeedback je tehnika koja koristi biofeedback kako bi optimizirala rad mozga. Ova metoda postaje sve popularnija zbog svojih potencijalnih blagodati za poboljšanje mentalnog zdravlja, kognitivnih sposobnosti i opće dobrobiti. Međutim, unutar ovog polja postoje različiti pristupi, a među najpoznatijima su klasični neurofeedback i neurofeedback po Othmerovoj metodi. U ovom blogu istražujemo ključne razlike između ovih pristupa, njihove prednosti […]
Na pisanje ovog bloga potaknula me emisija Nedjeljom u 2 i gost Krunoslav Nujić te prilozi u emisiji. Vrlo jednostavno su opisali kako su se osjećali i dočarali jednostavnim jezikom što je burnout.
Nadam se da će nekome i moja priča pomoći.
Društvo, stereotipi, moja promišljanja
Unatoč članku u Slobodnoj Dalmaciji, unatoč tome što sam psiholog, nisam do nedavno shvatila da je to to. Jer kako bi, pa valjda bi ja znala, ja sam psiholog. Osim toga, psiholog sam, ne bi se to meni tako lako moglo dogoditi, a i mlada sam… Sve navedeno naravno nije istina, nego je društveni stereotip o psiholozima, odnosno barem je moje uvjerenje da je takav društveni stereotip o psiholozima. No, psiholozi su isto ljudi, ljudi s manama, problemima, teškoćama, …životom. Nismo imuni na život samo zato jer smo psiholozi.
Isto tako, vrlo vjerno, se izgleda “trudim” pratiti stereotip, u Nedjeljom u 2 spomenute, “dobre curice” i teško mi je reći “ne”. Nemam dojam niti da društvo podržava to da kažeš “ne”, da manje brineš i nisi tjeskoban, zabrinut. Unatoč tome što svi govore o granicama, burnoutu, tjeskobi, zapravo često se ljudi naljute kada počneš govoriti “ne”, kad počneš više brinuti o sebi, a manje o njima. Na poslu i dalje očekuju da napraviš sve što treba i ne treba. Također, naravno da ako nešto krivo napraviš, djeluje socijalno poželjno ako si zabrinut i radi pogreške se loše osjećaš, jer kako bi to izgledalo da si smiren a nešto si pogriješio, vjerojatno bi se doživjelo da te nije briga. Ako si zabrinut i loše, “pokazuješ da si savjestan i da ti je stalo” pa te svi tješe i manje pažnje pridaju tvojoj grešci. Burnout, također. Danas je normalno da si umoran, svi su. Ako puno radiš, vrijedan si i ambiciozan. Naravno, ako više odmaraš, putuješ, zabavljaš se, onda si razmažen, ne trudiš se, “lako je tebi”. I nije to sve otvoreno komunicirano, već jednom neverbalnom komunikacijom, pohvalom i veličanjem ovog “poželjnog”.
Tako da unatoč tome što se sve više priča o stresu, burnoutu, granicama, anksioznosti, zapravo mi se čini da smo društvo koje to sve vrlo dobro podržava i uzgaja. Ali kako se pojedinačno ljudi ipak usude, kada dođu do ruba tek, nažalost, promijeniti mindset i način života, i okolina se prilagodi, tako ima nade i da će se i stav društva promijeniti, jer MI smo to društvo.
Kako je počela moja priča?
Zapravo se i ne sjećam kada točno.
Nakon što sam završila studij psihologije i sociologije, na oba jednopredmetna studija i znanstveni i nastavnički smjer, nakon jedno 10g studiranja, nisam mogla naći posao, kao i većina mladih. Dok sam čekala i smišljala što ću i kako, završila sam i dodatne naobrazbe za Voditelja ljudskih resursa i Voditelja europskih projekata te edukaciju za posebnu dopusnicu psiholog u medicini rada. Napokon sam dobila staž u kliničkoj psihologiji i odradila ga u bolnici gdje sam imala najbolju mentoricu na svijetu i od koje sam naučila dobrim dijelom posao koji danas radim.
Iz više izvora sam saznala i za neurofeedback, pa sam…dok čekam posao, uz podršku roditelja otvorila privatnu praksu na jesen 2019.godine. Poticaj da otvorim privatnu praksu je bio i potreba za praktičnim radom dok sam na Specijalističkom poslijediplomskom studiju kliničke psihologije, jer bez mogućnosti prakse ne možeš upisati studij. Ali nekako sam uvijek htjela raditi u sustavu i imati „pravi“ posao. Pola godine nakon što sam otvorila praksu, a kažu da treba jedno 5g da se uhoda, dogodili su se potres, Covid i lock down. No nekako je to vrijeme prošlo i ja sam pomalo radila koliko je bilo posla. Kasnije sam i ured preselila u veći i ljepši prostor jer su se u ovom dogodila manja oštećenja koja je trebalo sanirati, a za to vrijeme nebi mogla raditi. U međuvremenu sam se napokon uspjela preseliti i od roditelja sa dečkom, u najam, naravno.
Pravi posao
I tako sam dočekala ljeto 2022.godine kada me nazvao kolega i pitao da li bih došla raditi u sustav kao zamjena. Ja sam veselo rekla da bih, misleći da je to zamjena samo za ljeto. Kada sam shvatila da je to za duži period, nije bilo veće sreće. I tako sam počela raditi u sustavu od 7-15h i popodne svoju privatnu praksu. To je bilo nešto o čemu sam oduvijek sanjala. Bila sam vrlo entuzijastična, vesela i puna energije i voljna se dokazati. Kada su me na razgovoru, jednom prilikom, pitali da kako se „čuvam od posla“, s obzirom da je posao psihologa stresan i opterećujući, slavodobitno sam rekla da idem u šumu šetati, heklam, idem na putovanja. Kako sam počela raditi dva posla, više zapravo to nisam stizala. Na poslu je polagano počeo umor i pospanost. Tada sam mislila- nisam se naspavala, neke dane nije bilo posla, pacijent ti nije došao, pre toplo je u prostoru itd. Onda su uslijedili dodatni stresovi na poslu u sustavu.
Znači paralelno se odvija rad u sustavu uz sve zgode i nezgode, rad u privatnoj praksi skoro sve dane u tjednu, Specijalistički studij, i edukacija iz Kognitivno bihevioralne psihoterapije, smrt oca, prekid veze nakon 12g. i početak nove veze. To ljeto 2024.g. sam imala impuls energije i volje za životom, jer si nisam dala biti umorna. Kako bih se trgnula iz umora i kako bih bila puna energije, mlada i zdrava, a ne “lijena”, krenula sam u teretanu. To ljeto sam imala osjećaj da bih mogla zgradu dignuti …ali nije dugo trajalo…
Pitam prijateljicu: “što ima novo kod tebe?” Kaže ona: “kad vidim tebe, kod mene ništa.”
Umor postaje takav da se silim na poslu piti kavu, koju ne volim …kako bih uopće održala budnost i mogla raditi. Cijelo vrijeme mislim da nešto nije uredu pa s vremena na vrijeme odem i na vađenje krvi u potrazi za razlogom. Željezo nije, štitnjača nije … nije mi ništa, ali sam toliko umorna da ne mogu držati oči otvorene. Pijem hrpu dodataka prehrani… vitamini, maca prah, ashwaganda, klorofil, crni kim…nema kraja. Pa se onda, unatoč svemu što uzimam za zdravlje, cijelu godinu zaredao urinarni infekt, pa helicobacter pylori…pa sam tako provela godinu dana na raznim antibioticima, takoreći bez pauze, sa povremenim kraćim bolovanjima (1-2 tjedna) radi temperature/prehlade ili tako nečeg.
U 3.mjesecu 2025.godine ponovo idem na bolovanje, jer sam preumorna i nije mi dobro. Napravim detaljniju krvnu analizu, uzv abdomena… Možda su neki parametri “sitno” bili u disbalansu, ali to su „samo“ gama globulini, AST i ALT za „samo“ 30 više od zadanog maksimuma…, ali to nije dovoljan razlog da ostaneš doma i budeš na bolovanju. Malo sam se odmorila i kad smo shvatili da i dalje nije „ništa“, vratila sam se na posao.
Najmovi za 2 stana su se dignuli i prijetio je trenutak da će kredit biti gotovo nemoguće dobiti, pa sam kupila stan na maksimalni kredit i zamijenila 2 velika najma za 1 ratu kredita, napokon svog stana.
U međuvremenu ….jedva sam do ljetovanja izdržala, uz jedno kraće bolovanje iscrpljena od selidbe iz dva stana u jedan. Malo sam na moru skupila snage, ali nije dugo trajalo. Mjesec dana po povratku s mora, završila sam ponovo na bolovanju. Ovaj put nije bio samo umor u pitanju.
Zdravstvene teškoće i simptomi
Umor kao glavni simptom, bez obzira na vrijeme odlaska na spavanje i količinu spavanja. Ponekad sam, ujutro, imala osjećaj da je još isti dan i da sam samo kratko legla odrijemati. Između 10 i 13h, nakon jela, me hvatao još veći umor i jedva sam održavala budnost.
Mozak mi je bio kao kaša, nisam bila u stanju odraditi niti sitne poslove jer nisam imala energije i koncentracije. Nisam mogla misliti niti donositi odluke. Osjećala sam se nekako buncavo, kao da imam laganu temperaturu. Kada bih duže, …cca 5min, stajala na nogama, bijelilo mi se pred očima i hvatala me lagana mučnina. Kod vožnje taxijem sam i dan dva nakon znala osjećati mučninu. Neke dane sam imala osjećaj kao da sanjam, kao da sam u polusnu. Puno toga sam zaboravljala, npr što mi je netko rekao ili što trebam napraviti. Pravi izazov mi je bio smisliti što ću taj dan jesti i na to bi mi otišlo cijelo jutro. Onda bi čak već došlo popodne i ja još nisam smislila, pa smo se opet sveli na dostavu.
Trebalo mi je vremena da kad pomaknem pogled, da izoštrim sliku.
Tolerancija na frustraciju mi je bila mala. Osjećala sam se kao da sam u alert modu i svaka obveza i zahtjev na mene, pa i onaj najmanji, bio mi je veliki stres i opterećenje. Htjela sam se sakriti, nestati, samo da nitko ne može doći do mene i tražiti me da nešto napravim, bilo što.
Volja za intimom, nikakva.
Počeli su i problemi sa probavom. Bila sam naduta, teško mi je bilo sjediti i nisam više mogla nositi hlače zakopčane na trbuhu, jer mi je trbuh bio prevelik. Čak su me i tajice pritiskale na nezgodni dio trbuha. Stolica je bila promjenjiva. Nekad od ljeta 2024.g do kraja godine dobila sam skoro 15kg, ali to je bilo usput i nismo preveliku pažnju tome pridavali, ni u onom 3.mj 2025.g. kada sam napravila malo više pretraga.
Pomalo upaljeno grlo, na to nisam ni obraćala veliku pažnju jer traje već cca 1,5g. i nije se promijenilo.
Pojavio se i zadah. Slabost u rukama i tijelu općenito. Nokti pucaju i listaju se više nego ikad prije.
Prestala sam ići i u teretanu i na masažu. Nisam se ni družila, jer nisam imala snage, fizički.
Borila sam se sama sa sobom u glavi. Živimo u društvu u kojem, kad bi nekom rekao da ti je glavni simptom zbog kojeg ne možeš raditi, umor, bi ti svi rekli da su i oni umorni i „pa šta sad, i dalje radim i živim, jer moram“. Kako nekome objasniti da si ti eto umoran toliko da ne možeš raditi? Jer ako su svi umorni, a svejedno rade, onda si ti valjda razmažen i lijen. Ali svejedno nisam mogla… Enorman napor mi je bio prošetati pse i pojesti doručak.
Niz pretraga
Ovaj put odlazim na hrpu pretraga (10.mj). Nalazi krvi su na tipa 10 stranica. Neki nalazi krvi se čekaju po 2 tjedna. Ja na bolovanju i nikako skupiti sve nalaze, a vrijeme ide. Svaki nalaz koji dođe je takoreći …ništa. Ovaj put je AST „samo“ 130 viši od zadanog maksimuma, LD koji „nije baš ni bitan“ je 556, a treba biti do 241. Sumnja se na reaktivaciju Epstein Barr virusa. Ali sve to opet nije dovoljno da bi bilo …evo nešto ti je, stvarno.
U međuvremenu sam išla na još pretraga i onako poremećeno mislim si, valjda sam ja jedina, jer se nadam da će mi nešto naći. Zašto bi netko htio da mu nešto nađu? Tko normalan to želi? Ja sam htjela. Zašto? Zato jer bi to značilo da nisam izmislila umor, da postoji razlog za taj umor i dokaz da to nije normalan umor koji svi osjećaju te da ima nešto što mogu napraviti da mi pomogne i da ozdravim.
To nije bio normalni umor, to je umor od kojeg se ne možeš dignuti iz kreveta i za svaku glupost dnevne rutine ti treba 100 gladnih godina. Nije da nisam imala volje, ideje što bih htjela raditi, nego fizički nemam snage. Gledam vani po cesti ljude kako su uređeni i druže se i divim im se jer ja se nemam snage tako urediti, pre umorna sam.
Nađena je i cista na pinealnoj žljezdi, elastografija jetre nije baš nešto dobra. Ali opet… nije ti ništa i vrati se na posao, a ja ne mogu. Ništa od navedenog i dalje nije dovoljno dobro objašnjenje mog umora i razlog da ostanem na bolovanju. Onda sam krenula na biorezonancu po preporuci. Medicina mi očito ne može pomoći. Na biorezonanci saznajem za SIBO, koji se onda pretragom i potvrdio. I što ćemo s tim? Ništa. HZZO ne prizna. Postoji antibiotik, ali sam ga platiš parsto eura, jer HZZO ne prizna i dijagnoza je bezveze. Dijagnoza je bezveze iako ljudi imaju promjenjivu stolicu, maglu u glavi, napuhnuti su i ne mogu hlače nostiti i sjediti, ne mogu kontrolirati vjetrove. I sve to opet nije dovoljno da opravda bolovanje i da mi se pomogne, pa sam upućena psihijatru. Psihijatra kod koje sam bila nikad nije čula za SIBO, kaže, ali to sve joj je bezveze i dijagnoza je izmišljena. Ne čuje da ja na svoju jetru, probavne probleme i nepoznate uzroke umora ne želim još i neke lijekove piti, pa mi daje lijek od kojeg bi mi, kaže, moglo početi curiti i mlijeko iz dojki. Posjet drugoj psihijatri rezultirao je empatijom, razumijevanjem i podrškom, ali u skladu s mogućnostima sustava.
Rasplet
Na bolovanju sam bila 4 mjeseca. Za to bolovanje sam se svako malo morala boriti i opravdavati se, jer je svaki čas postojala opasnost da me HZZO vrati na posao, s obzirom da mi nije „ništa“. Iako je za mene to značilo pasti na minimalna primanja, jedva dovoljna za kredit i preživljavanje uz pomoć,nisam se mogla vratiti na posao. Za mene je povratak na posao značio da ću ubiti sebe, doslovno, da ću umrijeti. Pojavio se problem financija, strah gubitka stana, strah za vlastito zdravlje i rješenje, jer i dalje ne znamo što mi je, ništa mi ne pomaže, a stanje je i dalje isto. Kada će mi biti bolje? Što god da radim, nije mi bolje…, a prolaze mjeseci… Kako ću i kada moći raditi i što? Ali povratak na posao mi je bio nezamisliv. Ne bih izdržala 1 radni dan. Jednostavno ne mogu, jer sam fizički pre umorna. Osjećam se kao da me netko “ižmikao”.
Dolazi dan kada je ugovor za zamjenu u sustavu istekao. Službeno bih trebala prijeći na bolovanje kao nezaposlena, samo na teret HZZO. Primanja su tada bizarna, parsto eura i to navodno kasne po par mjeseci s isplatama, a da ne spominjem neki birokratski postupak koji moraš proći. Ne možeš raditi ništa, primanja čekaš kad se sjete i to nedovoljna za bilo što, a trebaš platiti kredit, režije, hranu, tretmane, dodatke prehrani, ne ide ti radni staž… To nije bila opcija. Zaposlila sam se sama u svojoj privatnoj praksi u kojoj si sad moram isplatiti plaću, a nije me bilo mjesecima i još uvijek nisam zdrava.
No, onda su raspisali ponovo natječaj u mojoj ustanovi, ali ovaj put… ostvarenje svih snova! … na neodređeno! Danima sam vodila borbe u sebi, prijaviti se ili ne. Ako se prijavim i odaberu me, moram odmah početi raditi, ne mogu se vratiti na posao i odmah opet otići na bolovanje. A vratiti se ponovo u isti tempo i rutinu, ne mogu…,ali kredit treba plaćati, a to je sigurna plaća. Kad si privatnik, ako si bolestan, ne zaradiš, ako si na godišnjem, ne zaradiš, malo ima posla, malo nema posla. Nisam htjela ja biti ta koja donosi odluku da se prijavim na natječaj ili ne, jer ako je odluka kriva i ne uspijem, financijski sam propala i izgubila sve, svojom krivom odlukom. Bilo bi mi draže da je ugovor završio i da nisu raspisali natječaj, jer to bi bila viša sila. Ovako sam ja bila ta koja je morala donijeti odluku.
Unatoč svim strahovima, nisam mogla… nisam se prijavila.
Kako dani prolaze, imam polako sve više energije, ali jako daleko je to od onog ljeta. Bavim se sada samo sa svojom Praksom, uživam u pomaganju svojim klijentima i rezultatima koje vrlo brzo postižemo. Vrlo je značajno da si vrijeme i trajanje rada mogu prilagoditi, bez stresa koji sa sobom nosi rad u sustavu, odnosno rad od jutra do sutra.
Počela je sloboda, pa će se i zdravlje i energija vratiti, s vremenom, u potpunosti…. a tu je i neurofeedback… A bez podrške, naravno, ništa.
Vjerujem da je većina od vas bila ili još uvijek je ili zna nekog tko je bio ili je, u vezi u kojoj se s partnerom/icom ne slaže najbolje, često se svađaju, međusobno navlače, prekidali su puno puta a nikako da stvarno prekinu. Vjerojatno se radi o ovisnosti o drugoj osobi.
Roditelji širom svijeta suočavaju se s istim izazovom – kako natjerati djecu da pospreme sobu bez stalnih rasprava?Nered u sobi tinejdžera može postati ozbiljan izvor konflikta, ali umjesto da se pretvori u iscrpljujuću bitku, važno je razumjeti zašto djeca, posebno u dobi od 7. razreda osnovne škole do srednje škole, ne održavaju urednost.Zašto tinejdžeri ne […]