Neurofeedback i anksioznost
Čitaj uskoro…
anksioznost
Kad emocije ovladaju mozgom
Sigurno ste se svi našli, barem jednom u životu, kada su vas emocije toliko preplavile da vam je teško bilo funkcionirati, kada ste mislili samo o tom nečem što vas opterećuje ili veseli. Jedan od takvih primjera je recimo zaljubljenost, zatim, intenzivan stres i intenzivna zabrinutost oko nečega ili ljutnja na nekoga, tuga i slično.
U ovom blogu malo ćemo obraditi temu emocija i dijelova mozga. Koji dio je za što zadužen, zašto se tako osjećamo i odakle to dolazi. Zašto su neki ljudi stalno “negativni”, a neki fokusirani na pozitivno.
Zato čitajte dalje…
Ponekad, kada smo u životu bili izloženi više stresnih događaja možemo ostati u stanju “borbe, bijega ili freeza” i kada realno stresna situacija prođe. Naš mozak i organizam postali su preosjetljivi i u svemu traže i očekuju prijetnju.
Osim amigdale, koju smo spominjali u prethodnom Blogu i koju ćemo detaljnije spominjati u nastavku, u ovoj reakciji sudjeluje i dio mozga koji se zove HIPOTALAMUS.
Hipotalamus se još naziva i motivacijskim divom, a regulira unutarnje tjelesno okruženje (endokrini i autonomni živčani sustav). Hipotalamus tako kontrolira glavnu žlijezdu endkrinog sustava, HIPOFIZU. Kod povećane pobuđenosti, odnosno kod stresa, straha itd., hipotalamus stimulira hipofizu, kako bi ona potaknula nadbubrežne žlijezde koje ispuste svoje hormone i aktivira se reakcija “borba, bijeg ili freez”. Hipotalamus je taj koji uz ostale strukture aktivira pobuđenost (simpatička aktivacija) ili opuštanje (parasimpatička aktivacija).
Svi mi volimo da nam je ugodno, ali odakle u mozgu dolazi ugoda?
MEDIJALNI SNOP PREDNJEG MOZGA je centar ugode u mozgu. Situacije i doživljaji koji su nam ugodni (kada je očito medijalni snop podražen) htjeti ćemo ponavljati kako bi ponovo doživljavali tu ugodu. Dakle, ugoda, odnosno podraživanje medijalnog snopa stvara općenito pozitivne osjećaje, ne stanje ushićenosti ili zanosa. Izrazi tjeskobe, samookrivljavanja i očaja naglo se promjene u izraze optimizma i prisjećanje ili predviđanje ugodnih iskustava.
I da se mi vratimo na našu amigdalu…
Amigdala se sastoji od niza međusobno povezanih jezgri, ali one imaju odvojene funkcije. Pa tako pri nekom prijetećem događaju, amigdala je ta koja ga detektira i reagira na njega. Podraživanje jednog njenog dijela stvara emociju ljutnje, dok podraživanje drugog stvara emociju straha i aktivira se obrambeno ponašanje. Emocije koje su uključene u samoočuvanje (anksioznost, strah, ljutnja) regulira amigdala. Tako je amigdala uključena u stvaranje naših raspoloženja, posebice kada se radi o negativnim emocionalnim informacijama. Igra i ključnu ulogu u učenje novih emocionalnih situacija, pa nam tako omogućuje da se naučimo bojati neke opasnosti. Također, uključena je i u prepoznavanje emocija kod drugih osoba.
Kada bi se čovjeku odstranila amigdala postao bi smiren, poslušan i emocionalno indiferentan pa čak i kada naiđe na provokaciju.
Ono što amigdalu čini toliko moćnom je njena anatomska povezanost s ostalim područjima mozga. Dakle, ona šalje projekcije u gotovo sve dijelove mozga, a samo mali dio informacija se vrati nazad u amigdalu. Ova neravnoteža je upravo razlog zašto emocije nadjačaju kogniciju odnosno razum!
Malo se racionalnih infomacija vraća u amigdalu kako bi je smirilo, pa se na vanjskom ponašanju izrazito iskazuju npr. strah i ljutnja.
Ponekad su zato neka naša ponašanja impulzivna i razlozi nisu jasni čak ni nama samima, motivirani su emocionalno-limbičkim strukturama mozga umjesto cerebralnim korteksom koji je svjestan i zasniva se na jeziku.
Mod „sve je u redu” aktivan je kada se informacije koje hipokampus komparira iz vanjskog svijeta sa događajima iz pamćenja, ne razlikuju. Na primjer, vrata od stana zaključavate i vraćate se doma i nalazite vrata zaključana. Hipokampus je vrlo aktivan i stalno testira i uspoređuje informacije iz pamćenja s onima koje upravo dobiva iz okoline. U situaciji da se vraćate doma i nalazite ne zaključana vrata, pali se mod „nešto nije u redu”. Taj mod se često pali kod razočaranja, neuspjeha, kazni ili novosti. Tada nastupa anksioznost koja preuzima nad nama kontrolu i upravlja našim ponašanjem. Postoje tvari, za koje ste svi čuli, koje smanjuju tu anksioznost i gase mod „nešto nije u redu”, a to su alkohol i barbiturati odnosno benzodiazepini (lijekovi za smirenje, anksiolitici). Kada sve dobro funkcionira mozak se može sam nositi sa time, bez vanjske „pomoći”, te se oslobodi anksioznosti i potakne ugodne osjećaje. Za to su važni endorfini, koji također isključuju mod „nešto nije u redu”.
Uredno funkcioniranje mozga, ovaj složeni proces anksioznost vs. ugoda, zahtjeva integrirano funkcioniranje limbičkog kruga. Obzirom da neke strukture reguliraju anksioznost, a neke ugodu i pozitivne emocije.
Naši ciljevi, koji su obojani nekim emotivnim tonom i međusobno se stalno natječu jedan protiv drugoga, nalaze se u prefrontalnom korteksu.
Negativni emotivni ton i osjećaji, tj. neugodne emocije, nastaju ukoliko misli stimuliraju desni prefrontalni korteks, ……dok pozitivni osjećaji, ugodne emocije nastaju ukoliko misli stimuliraju lijevi prefrontalni korteks. Kada su istraživali rad mozga PET snimanjem, ukoliko su sudionici vidjeli nešto čega ih je bilo strah, svijetlio je desni prefrontalni korteks.
Zašto su neki ljudi „negativniji”?
U osnovi smo različiti. Različitih smo osobnosti. U terminima desnog i lijevog prefrontalnog korteksa, na primjer, neki ljudi imaju osjetljiviji desni prefrontali režanj što ih čini vrlo podložnima negativnoj emocionalnosti, dok osobe kojima je osjetljiviji lijevi prefrontalni korteks podložniji su pozitivnoj emocionalnosti. Nadalje, ljudi kojima je desni prefrontali korteks osjetljiviji, osjetljiviji su na kaznu, “negativne emocije” i ponašanje im je orijentirano ka izbjegavanju. Oni su također anksiozniji.
Osobe kojima je osjetljiviji lijevi prefrontalni korteks osjetljiviji su na nagradu, odnosno na njih nagrada ima veći učinak, pridaju joj više pažnje i veći značaj te su češće pozitivne emocije i ponašanje im je orijentirano na približavanje (npr. raznim aktivnostima). Iz navedenog se da iščitati da “negativni” životni događaji na neke ljude utječu više (na one koji imaju osjetljiviji desni prefrontalni korteks) nego na druge (one koji imaju osjetljiviji lijevi prefrontalni korteks).
Ono što još utječe na naše ponašanje, a sigurna sam da ste već svi čuli za to, su neurotransmiteri s kojima neuroni međusobno komuniciraju. Nekoliko ih je već nama dobro poznatih:
– dopamin- izaziva pozitivne osjećaje povezane s nagradom,
– serotonin- utječe na raspoloženje i emocije,
– norepinefrin- regulira pobuđenost i pripravnost i
– endorfin- smanjuje bol, anksioznost i strah stvarajući pozitivne osjećaje nasuprot postojećim negativnim.
Za „želju” da se ustraje u nekom ponašanju/ slijedu aktivnosti, odgovoran je dopamin. Na samo nagovještanje moguće nagrade aktivira se dopamin i motivira osobu. Problem nastaje kad ne dođe do oslobađanja dopamina, jer onda niti jedan događaj koji nas okružuje ne percipiramo kao atraktivan i nemamo želju uključiti se u njega. Oslobađanje dopamina najveće je kada se nagrađujući događaj pojavljuje na nepredvidiv način, kao na primjer u kockanju. To se često događa i u nekim ljubavnim odnosima, što nas dugo drži u „lošoj” vezi i čak nas čini ovisnim o toj osobi. Na primjer, sigurna sam da se mnogima od vas dogodilo da ste bili u nekoj lošoj vezi, s nekim tko se prema vama uglavnom nije odnosio lijepo, stalno ste se svađali i slično, ali povremeno je znalo biti bajkovito, baš onako kako ste htjeli i zamišljali ljubavnu vezu iz snova. Upravo ta situacija je ova nagrada koja se pojavljuje na nepredvidiv način i u nepredvidivom vremenskom intervalu.
O ljubavnim odnosima, ovisnosti o drugoj osobi i kako se riješiti te ovisnosti čitajte u našim slijedećim blogovima.
Pročitaj i ostale blogove
Ovisnost o drugoj osobi- Zarobljeni u ljubavi
Vjerujem da je većina od vas bila ili još uvijek je ili zna nekog tko je bio ili je, u vezi u kojoj se s partnerom/icom ne slaže najbolje, često se svađaju, međusobno navlače, prekidali su puno puta a nikako da stvarno prekinu. Vjerojatno se radi o ovisnosti o drugoj osobi.
Anksioznost, depresivnost i neurofeedback
Anksioznost, depresivnost i neurofeedback
Potaknuti izvrsnim člankom o depresivnosti, koji je kolegica napisala (možete ga pročitati na linku) i mnogim komentarima osoba koje se žale i na anksioznost, panične napade i slično, pišemo sada blog o stručnoj, znanztvenoj metodi za koju još malo ljudi zna, a mogla bi vam pomoći. Malo ćemo i objasniti neke stvari koje primjećujemo da većina ljudi krivo shvaća.
ANKSIOZNOST
Kao što kolegica u članku piše da je depresivnost vrlo učestala, tako je i anksioznost i ovo doba možemo nazvati EROM ANKSIOZNOSTI. Ona je među najčešćim poremećajima. Anksiozni poremećaji su cijela skupina poremećaja kao što su na primjer generalizirani anksiozni poremećaj, fobije, napadi panike i slično, no mi ćemo se fokusirati na anksioznost općenito.
Anksioznost je osjećaj koji dolazi iz osobe same i objekt je nepoznat, a vezana je za budućnost, za razliku od straha u kojem je objekt poznat i vezan je za sadašnjost.
SIMPTOMI-
Anksioznost je osjećaj strepnje, tjeskobe, iščekivanje da će se nešto loše dogoditi, briga oko različitih situacija. Taj osjećaj često prate i tjelesne senzacije: mišićna napetost, umor, glavobolja, vrtoglavica, lupanje srca, proljev, znojenje i slično. Često su uz sve to prisutne i teškoće u koncentraciji, razdražljivost, lako umaranje, osjećaj da smo „na rubu živaca“, poteškoće sa spavanjem, nemogućnost opuštanja, katastrofična predviđanja. Osoba teško kontrolira zabrinutost.
KONTINUUM I SAVJETI
O anksioznosti, kao i o depresiji treba razmišljati kao o kontinuumu (pravcu). Na jednom kraju je normalna anksioznost/depresivnost koja se pojavljuje vezano uz neke situacije, svakodnevno, kod svih ljudi, slabijeg intenziteta i koju možemo kontrolirati, dok je na drugom kraju ona patološka koja kontrolira pojedinca i traje dugo.
U ovom trenutku ćemo se nadovezati na mnoge savjete koje nalazite po internetu i koje vam daju drugi ljudi kroz komentare.
Kako se sve više ljudi osjeća anksiozno i depresivno, sve je više i savjeta kao što su na primjer: „misli pozitivno“, „posveti se lijepim stvarima koje te vesele“, „okružite se dobrim veselim ljudima“, „pročitaj ovu ili onu knjigu“, „treniraj zahvalnost“, „meditiraj“, „vjeruj i moli se“, „više se kreći“…
Svi ti savjeti su dobri i korisni, i treba ih prakticirati. Ali, za koga su oni? Tko to može sve raditi i imati od toga koristi? Osoba koja je na onom djelu kontinuuma gdje ona može ta stanja kontrolirati i gdje je to blizu onome što svakodnevno svi mi osjećamo. To je korisno za zdrave osobe koje nije preplavilo, kako bi ostale dobro i olakšavale si svakodnevnicu.
Za koga nije i zašto mogu nekada biti čak i štetni?
Nisu za osobe koje su zbog niza bioloških, psiholoških i socijalnih razloga već otišli dalje na tom kontinuumu ili dosegli patološki dio kontinuuma. Nekada se ljudi i trude sve te metode primjenjivati, ali ipak ih preplavi toliko da više ne mogu to kontrolirati i tada te tehnike više ne pomažu, dapače nekad mogu i pogoršati stanje. Vrijeme, koje su se trudili sami izaći na kraj uz te savjete, je produžilo, a možda i pojačalo problem koji su imali.
Nadalje se uz te savjete koji se opetovano pojavljuju, osobe počnu osjećati krivo jer nisu uspjeli sami sa svim tim savjetima biti dobro. Mora biti da nešto s njima nije uredu i da se nisu dovoljno trudili, što naravno nije točno. A onda se još požale i prijateljima koji, društveno naučeni, kažu: „ma ne brini bezveze“, „nemoj plakati“, „ne preuveličavaj“, „kreni….-svi oni savjeti“, što onda ukazuje na nerazumijevanje osobe, osoba bude posramljena i gubi osobu za podršku.
Dakle, ukoliko osjećate da ne kontrolirate više stanja i da ovi dobronamjerni korisni savjeti ne pomažu u kraćem vremenu, nemojte odgađati i potražite pomoć stručne osobe. Što više odgađate, veća je šansa da se iz manjeg problema to pretvori u puno veći problem kod kojeg je onda i puno teže pomoći i zahtjeva intenzivniji tretman. U nekim težim situacijama više nije ni dovoljna pomoć psihologa/psihoterapeuta već je potrebno uključiti i psihijatra te lijekove.
Kako može pomoći NEUROFEEDBACK?
Kod anksioznosti se radi o pretjeranom stanju pobuđenosti organizma/mozga. Često ljudi misle da se onda u depresivnosti radi o premaloj pobuđenosti, no to nije tako. Depresivni ljudi itekako mogu biti agitirani. Kod depresivnosti se više radi o emocionalnom problemu (limbički sustav mozga) i smanjenog nagrađivanja. U svakom slučaju mozak nije dobro reguliran.
Uz već poznatu pomoć psihologa ili psihijatra, psihoterapiju, može pomoći i neurofeedback. U velikom broju slučajeva neurofeedback može biti dobra priprema za rad sa psihologom/psihoterapeutom ili pomoć psihijatru u tretmanu osobe, jer osoba ponekad dolazi u prepobuđenom stanju da bi mogla razgovarati, čuti i primijeniti savjete koje dobiva od stručne osobe.
Neurofeedback je kod nas novija terapijska metoda. Metoda je znanstveno dokazana, učinkovita i rezultati su brzo vidljivi. Radi se o vrlo ugodnoj metodi koja mozgu vraća ravnotežu.
Vi sjedite u „relax“ fotelji, na glavu su vam postavljeni senzori koji očitavaju rad mozga (po principu EEG-a), zatim te informacije odlaze u uređaj, a iz uređaja u računalo u kojem softver obradi te podatke i kroz sliku, zvuk i medvjedića kojeg imate u krilu, vraća mozgu povratnu informaciju o njegovom radu.
Dok sjedite u fotelji, gledate neku seriju/film koji volite ili animaciju, kada mozak radi optimalno, slika je veća, zvuk je bolji i medvjedić vibrira. Što kada mozak ne radi optimalno? U tim situacijama, slika se smanji, ponekad čak i zabijeli, zvuk se stiša, a medvjedić prestane vibrirati. Pomoću „nagrada“ i „kazni“, igrajući se svojim radom, mozak se uči sam regulirati i ispravlja svoj rad.
Na taj način postiže se smanjena: pobuđenost, fizički znakovi anksioznosti, emocionalna reaktivnost i preplavljenost. Smanjuje se količina i intenzitet strahova, ljutnje, negativnih opsesivnih misli. Postiže se fizička, emocionalna i mentalna opuštenost, emocionalna stabillnost, optimizam.
Već nakon nekoliko tretmana osoba je manje zabrinuta, opuštenija, emocionalno i fizički manje pobuđena, bolje raspoložena, spava kvalitetnije i ima više energije, nema negativnih misli i briga ili su puno manjeg intenziteta.
Zvuči dosta apstraktno, ali FUNKCIONIRA. U to su se mnogi skeptici, kada su isprobali, uvjerili. Probajte i vi, zaista će vam pomoći, a i jako je ugodno.
Dođite nam, čekamo vas.
Literatura
Begić, D. (2011). Psihopatologija, Medicinska naklada, Zagreb
Othmer, S. F. (2017). Protocol Guide for Neurofeedback Clinicians, EEG Institute
Pročitaj i ostale blogove
Ovisnost o drugoj osobi- Zarobljeni u ljubavi
Vjerujem da je većina od vas bila ili još uvijek je ili zna nekog tko je bio ili je, u vezi u kojoj se s partnerom/icom ne slaže najbolje, često se svađaju, međusobno navlače, prekidali su puno puta a nikako da stvarno prekinu. Vjerojatno se radi o ovisnosti o drugoj osobi.
Emisija Zoom Zagreb na Z1 televiziji- O bolestima dojke
Emisija Zoom Zagreb na Z1 televiziji- Sara Antonini
Samo saznanje da smo bolesni (da imamo rak), često je jako stresan događaj u životu i predstavlja traumatsko iskustvo koje sa sobom donosi niz emotivnih i kognitivnih teškoća. Kod nekih osoba se kasnije može razviti i PTSP (posttraumatski stresni poremećaj). Mnogi se u liječenju raka moraju podvrgnuti kemoterapiji i drugim metodama koje spašavaju život i ubijaju rak, no često izazivaju slabije pamćenje, poteškoće s koncentracijom, otežavaju multitasking koji je ranije bio lakši, otežano dosjećanje riječi, ponekad je teško i neki jednostavan zadatak odraditi i slično. Oboljeli se, a i njihovi članovi obitelji nerijetko susreću i sa strahom, anksioznosti, depresivnosti, iritabilnost, ljutnja, smanjena tolerancija na fruatraciju, poteškoće sa spavanjem…
Psiholog uvelike može pomoći u procesu suočavanja sa bolesti i kroz liječenje. ali i neurofeedback ima svoju moćnu ulogu.
Više poslušajte u videu … dio o neurofeedbacku počinje u 34:15min