Kad emocije ovladaju mozgom
Sigurno ste se svi našli, barem jednom u životu, kada su vas emocije toliko preplavile da vam je teško bilo funkcionirati, kada ste mislili samo o tom nečem što vas opterećuje ili veseli. Jedan od takvih primjera je recimo zaljubljenost, zatim, intenzivan stres i intenzivna zabrinutost oko nečega ili ljutnja na nekoga, tuga i slično.
U ovom blogu malo ćemo obraditi temu emocija i dijelova mozga. Koji dio je za što zadužen, zašto se tako osjećamo i odakle to dolazi. Zašto su neki ljudi stalno “negativni”, a neki fokusirani na pozitivno.
Zato čitajte dalje…
Ponekad, kada smo u životu bili izloženi više stresnih događaja možemo ostati u stanju “borbe, bijega ili freeza” i kada realno stresna situacija prođe. Naš mozak i organizam postali su preosjetljivi i u svemu traže i očekuju prijetnju.
Osim amigdale, koju smo spominjali u prethodnom Blogu i koju ćemo detaljnije spominjati u nastavku, u ovoj reakciji sudjeluje i dio mozga koji se zove HIPOTALAMUS.
Hipotalamus se još naziva i motivacijskim divom, a regulira unutarnje tjelesno okruženje (endokrini i autonomni živčani sustav). Hipotalamus tako kontrolira glavnu žlijezdu endkrinog sustava, HIPOFIZU. Kod povećane pobuđenosti, odnosno kod stresa, straha itd., hipotalamus stimulira hipofizu, kako bi ona potaknula nadbubrežne žlijezde koje ispuste svoje hormone i aktivira se reakcija “borba, bijeg ili freez”. Hipotalamus je taj koji uz ostale strukture aktivira pobuđenost (simpatička aktivacija) ili opuštanje (parasimpatička aktivacija).
Svi mi volimo da nam je ugodno, ali odakle u mozgu dolazi ugoda?
MEDIJALNI SNOP PREDNJEG MOZGA je centar ugode u mozgu. Situacije i doživljaji koji su nam ugodni (kada je očito medijalni snop podražen) htjeti ćemo ponavljati kako bi ponovo doživljavali tu ugodu. Dakle, ugoda, odnosno podraživanje medijalnog snopa stvara općenito pozitivne osjećaje, ne stanje ushićenosti ili zanosa. Izrazi tjeskobe, samookrivljavanja i očaja naglo se promjene u izraze optimizma i prisjećanje ili predviđanje ugodnih iskustava.
I da se mi vratimo na našu amigdalu…
Amigdala se sastoji od niza međusobno povezanih jezgri, ali one imaju odvojene funkcije. Pa tako pri nekom prijetećem događaju, amigdala je ta koja ga detektira i reagira na njega. Podraživanje jednog njenog dijela stvara emociju ljutnje, dok podraživanje drugog stvara emociju straha i aktivira se obrambeno ponašanje. Emocije koje su uključene u samoočuvanje (anksioznost, strah, ljutnja) regulira amigdala. Tako je amigdala uključena u stvaranje naših raspoloženja, posebice kada se radi o negativnim emocionalnim informacijama. Igra i ključnu ulogu u učenje novih emocionalnih situacija, pa nam tako omogućuje da se naučimo bojati neke opasnosti. Također, uključena je i u prepoznavanje emocija kod drugih osoba.
Kada bi se čovjeku odstranila amigdala postao bi smiren, poslušan i emocionalno indiferentan pa čak i kada naiđe na provokaciju.
Ono što amigdalu čini toliko moćnom je njena anatomska povezanost s ostalim područjima mozga. Dakle, ona šalje projekcije u gotovo sve dijelove mozga, a samo mali dio informacija se vrati nazad u amigdalu. Ova neravnoteža je upravo razlog zašto emocije nadjačaju kogniciju odnosno razum!
Malo se racionalnih infomacija vraća u amigdalu kako bi je smirilo, pa se na vanjskom ponašanju izrazito iskazuju npr. strah i ljutnja.
Ponekad su zato neka naša ponašanja impulzivna i razlozi nisu jasni čak ni nama samima, motivirani su emocionalno-limbičkim strukturama mozga umjesto cerebralnim korteksom koji je svjestan i zasniva se na jeziku.
Mod „sve je u redu” aktivan je kada se informacije koje hipokampus komparira iz vanjskog svijeta sa događajima iz pamćenja, ne razlikuju. Na primjer, vrata od stana zaključavate i vraćate se doma i nalazite vrata zaključana. Hipokampus je vrlo aktivan i stalno testira i uspoređuje informacije iz pamćenja s onima koje upravo dobiva iz okoline. U situaciji da se vraćate doma i nalazite ne zaključana vrata, pali se mod „nešto nije u redu”. Taj mod se često pali kod razočaranja, neuspjeha, kazni ili novosti. Tada nastupa anksioznost koja preuzima nad nama kontrolu i upravlja našim ponašanjem. Postoje tvari, za koje ste svi čuli, koje smanjuju tu anksioznost i gase mod „nešto nije u redu”, a to su alkohol i barbiturati odnosno benzodiazepini (lijekovi za smirenje, anksiolitici). Kada sve dobro funkcionira mozak se može sam nositi sa time, bez vanjske „pomoći”, te se oslobodi anksioznosti i potakne ugodne osjećaje. Za to su važni endorfini, koji također isključuju mod „nešto nije u redu”.
Uredno funkcioniranje mozga, ovaj složeni proces anksioznost vs. ugoda, zahtjeva integrirano funkcioniranje limbičkog kruga. Obzirom da neke strukture reguliraju anksioznost, a neke ugodu i pozitivne emocije.
Naši ciljevi, koji su obojani nekim emotivnim tonom i međusobno se stalno natječu jedan protiv drugoga, nalaze se u prefrontalnom korteksu.
Negativni emotivni ton i osjećaji, tj. neugodne emocije, nastaju ukoliko misli stimuliraju desni prefrontalni korteks, ……dok pozitivni osjećaji, ugodne emocije nastaju ukoliko misli stimuliraju lijevi prefrontalni korteks. Kada su istraživali rad mozga PET snimanjem, ukoliko su sudionici vidjeli nešto čega ih je bilo strah, svijetlio je desni prefrontalni korteks.
Zašto su neki ljudi „negativniji”?
U osnovi smo različiti. Različitih smo osobnosti. U terminima desnog i lijevog prefrontalnog korteksa, na primjer, neki ljudi imaju osjetljiviji desni prefrontali režanj što ih čini vrlo podložnima negativnoj emocionalnosti, dok osobe kojima je osjetljiviji lijevi prefrontalni korteks podložniji su pozitivnoj emocionalnosti. Nadalje, ljudi kojima je desni prefrontali korteks osjetljiviji, osjetljiviji su na kaznu, “negativne emocije” i ponašanje im je orijentirano ka izbjegavanju. Oni su također anksiozniji.
Osobe kojima je osjetljiviji lijevi prefrontalni korteks osjetljiviji su na nagradu, odnosno na njih nagrada ima veći učinak, pridaju joj više pažnje i veći značaj te su češće pozitivne emocije i ponašanje im je orijentirano na približavanje (npr. raznim aktivnostima). Iz navedenog se da iščitati da “negativni” životni događaji na neke ljude utječu više (na one koji imaju osjetljiviji desni prefrontalni korteks) nego na druge (one koji imaju osjetljiviji lijevi prefrontalni korteks).
Ono što još utječe na naše ponašanje, a sigurna sam da ste već svi čuli za to, su neurotransmiteri s kojima neuroni međusobno komuniciraju. Nekoliko ih je već nama dobro poznatih:
– dopamin- izaziva pozitivne osjećaje povezane s nagradom,
– serotonin- utječe na raspoloženje i emocije,
– norepinefrin- regulira pobuđenost i pripravnost i
– endorfin- smanjuje bol, anksioznost i strah stvarajući pozitivne osjećaje nasuprot postojećim negativnim.
Za „želju” da se ustraje u nekom ponašanju/ slijedu aktivnosti, odgovoran je dopamin. Na samo nagovještanje moguće nagrade aktivira se dopamin i motivira osobu. Problem nastaje kad ne dođe do oslobađanja dopamina, jer onda niti jedan događaj koji nas okružuje ne percipiramo kao atraktivan i nemamo želju uključiti se u njega. Oslobađanje dopamina najveće je kada se nagrađujući događaj pojavljuje na nepredvidiv način, kao na primjer u kockanju. To se često događa i u nekim ljubavnim odnosima, što nas dugo drži u „lošoj” vezi i čak nas čini ovisnim o toj osobi. Na primjer, sigurna sam da se mnogima od vas dogodilo da ste bili u nekoj lošoj vezi, s nekim tko se prema vama uglavnom nije odnosio lijepo, stalno ste se svađali i slično, ali povremeno je znalo biti bajkovito, baš onako kako ste htjeli i zamišljali ljubavnu vezu iz snova. Upravo ta situacija je ova nagrada koja se pojavljuje na nepredvidiv način i u nepredvidivom vremenskom intervalu.
O ljubavnim odnosima, ovisnosti o drugoj osobi i kako se riješiti te ovisnosti čitajte u našim slijedećim blogovima.
Pročitaj i ostale blogove
Crtice o meni – Burnout?
Na pisanje ovog bloga potaknula me emisija Nedjeljom u 2 i gost Krunoslav Nujić te prilozi u emisiji. Vrlo jednostavno su opisali kako su se osjećali i dočarali jednostavnim jezikom što je burnout. Nadam se da će nekome i moja priča pomoći. Društvo, stereotipi, moja promišljanja Unatoč članku u Slobodnoj Dalmaciji, unatoč tome što sam […]
