Zašto se sve više ljudi prepoznaje u ovoj dijagnozi?
ADHD kod odraslih (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder) posljednjih je godina postao jedna od najčešće pretraživanih tema u području mentalnog zdravlja. Mnogi odrasli prvi put u životu dolaze do pitanja:
„Je li moguće da cijelo vrijeme imam ADHD, a da to nikad nisam znao/la?“
No, istovremeno raste i zabrinutost stručnjaka – jer se simptomi ADHD-a često preklapaju s drugim, puno češćim stanjima poput burnouta, anksioznosti, depresije ili kroničnog stresa.
U ovom tekstu objašnjavamo:
- kako izgleda ADHD kod odraslih
- zašto ga je teško dijagnosticirati
- koje su najčešće pogrešne interpretacije
- i zašto je stručna psihološka procjena ključna
Što je ADHD kod odraslih?
ADHD je neurorazvojni poremećaj koji započinje u djetinjstvu. Iako se često povezuje s djecom, procjenjuje se da oko 60 % osoba ima simptome i u odrasloj dobi.
Kod odraslih se ADHD rijetko očituje klasičnom „hiperaktivnošću“. Umjesto toga, simptomi su često unutarnji, tihi i dugotrajni.
Najčešći simptomi ADHD-a kod odraslih:
- poteškoće s održavanjem pažnje
- brzo mentalno zasićenje
- zaboravljivost i dezorganizacija
- odgađanje obaveza (prokrastinacija)
- osjećaj mentalnog kaosa
- impulzivnost u odlukama ili komunikaciji
- emocionalna preosjetljivost i nagle promjene raspoloženja
Mnogi odrasli s ADHD-om godinama funkcioniraju „na snagu“, uz stalni osjećaj da ulažu više truda nego drugi za iste rezultate.
Zašto se danas toliko ljudi prepoznaje u ADHD-u?
Postoji nekoliko razloga:
1. Životni tempo i kronični stres
Moderni način života (multitasking, stalna dostupnost, visoki zahtjevi) stvara simptome koji nalikuju ADHD-u, čak i kod osoba koje ga nemaju.
2. Burnout i emocionalna iscrpljenost
Burnout može uzrokovati:
- pad koncentracije
- kognitivno usporenje
- zaboravljivost
- emocionalnu reaktivnost
– sve to može izgledati kao ADHD, ali ima potpuno drugačiji uzrok.
3. Pojednostavljene informacije na internetu
Kratki check-listovi i videozapisi često stvaraju dojam da je ADHD vrlo čest, iako se radi o kompleksnoj dijagnozi.
ADHD ili nešto drugo? Zašto je diferencijalna dijagnostika ključna
Jedno od najvažnijih pitanja nije „Imam li ADHD?“, nego:
„Što stoji iza mojih simptoma?“
Simptomi slični ADHD-u mogu se pojaviti kod:
- anksioznih poremećaja
- depresije
- burnouta
- trauma i kroničnog stresa
- poremećaja spavanja
- hormonalnih i neurobioloških disbalansa
Zato se ADHD kod odraslih ne može dijagnosticirati samo jednim testom.
Kako izgleda stručna procjena ADHD-a kod odraslih?
Kvalitetna psihološka procjena uključuje kombinaciju:
- detaljnog kliničkog intervjua (razvojna povijest, djetinjstvo, školovanje)
- standardiziranih upitnika
- testova pažnje i izvršnih funkcija (npr. TOVA)
- procjene emocionalnog i stresnog funkcioniranja
Cilj procjene nije samo „etiketa“, nego razumijevanje osobe u cjelini.
Postoje li različiti tipovi ADHD-a kod odraslih?
Da. Najčešće razlikujemo:
- nepažljivi tip (dominantna rastresenost, zaboravljivost)
- hiperaktivno-impulzivni tip
- kombinirani tip
Kod odraslih je nepažljivi tip daleko najčešći, ali se često zamijeni s anksioznošću ili burnoutom.
Kako se ADHD kod odraslih tretira?
Liječenje ADHD-a nije jednolinijsko i ne svodi se samo na lijekove.
U praksi se pokazuje najučinkovitijim integrirani pristup, koji može uključivati:
- psihološko savjetovanje ili psihoterapiju
- trening izvršnih funkcija
- rad na emocionalnoj regulaciji
- neurofeedback, koji pomaže u regulaciji moždane aktivnosti povezane s pažnjom, stresom i samoregulacijom
- prilagodbe životnog stila i radnih navika
Neurofeedback se sve češće koristi kao podrška kod ADHD-a, ali i kod stanja koja ga imitiraju, poput kroničnog stresa i burnouta.
Zaključak: ADHD kod odraslih – oprezno, stručno i individualno
Interes za ADHD kod odraslih je razumljiv i opravdan. No, jednako je važno ne preskakati stručnu procjenu i ne donositi zaključke na temelju općih simptoma.
-ADHD nije „trend“, ali nije ni objašnjenje za sve teškoće s koncentracijom.
-Pravi odgovor leži u kvalitetnoj dijagnostici i individualnom pristupu.
Ako prepoznajete ove simptome kod sebe, prvi korak nije samodijagnoza – nego razgovor sa stručnjakom i detaljna obrada.