Na pisanje ovog bloga potaknula me emisija Nedjeljom u 2 i gost Krunoslav Nujić te prilozi u emisiji. Vrlo jednostavno su opisali kako su se osjećali i dočarali jednostavnim jezikom što je burnout.
Nadam se da će nekome i moja priča pomoći.
Društvo, stereotipi, moja promišljanja
Unatoč članku u Slobodnoj Dalmaciji, unatoč tome što sam psiholog, nisam do nedavno shvatila da je to to. Jer kako bi, pa valjda bi ja znala, ja sam psiholog. Osim toga, psiholog sam, ne bi se to meni tako lako moglo dogoditi, a i mlada sam…
Sve navedeno naravno nije istina, nego je društveni stereotip o psiholozima, odnosno barem je moje uvjerenje da je takav društveni stereotip o psiholozima. No, psiholozi su isto ljudi, ljudi s manama, problemima, teškoćama, …životom. Nismo imuni na život samo zato jer smo psiholozi.
Isto tako, vrlo vjerno, se izgleda “trudim” pratiti stereotip, u Nedjeljom u 2 spomenute, “dobre curice” i teško mi je reći “ne”. Nemam dojam niti da društvo podržava to da kažeš “ne”, da manje brineš i nisi tjeskoban, zabrinut. Unatoč tome što svi govore o granicama, burnoutu, tjeskobi, zapravo često se ljudi naljute kada počneš govoriti “ne”, kad počneš više brinuti o sebi, a manje o njima. Na poslu i dalje očekuju da napraviš sve što treba i ne treba. Također, naravno da ako nešto krivo napraviš, djeluje socijalno poželjno ako si zabrinut i radi pogreške se loše osjećaš, jer kako bi to izgledalo da si smiren a nešto si pogriješio, vjerojatno bi se doživjelo da te nije briga. Ako si zabrinut i loše, “pokazuješ da si savjestan i da ti je stalo” pa te svi tješe i manje pažnje pridaju tvojoj grešci. Burnout, također. Danas je normalno da si umoran, svi su. Ako puno radiš, vrijedan si i ambiciozan. Naravno, ako više odmaraš, putuješ, zabavljaš se, onda si razmažen, ne trudiš se, “lako je tebi”.
I nije to sve otvoreno komunicirano, već jednom neverbalnom komunikacijom, pohvalom i veličanjem ovog “poželjnog”.
Tako da unatoč tome što se sve više priča o stresu, burnoutu, granicama, anksioznosti, zapravo mi se čini da smo društvo koje to sve vrlo dobro podržava i uzgaja. Ali kako se pojedinačno ljudi ipak usude, kada dođu do ruba tek, nažalost, promijeniti mindset i način života, i okolina se prilagodi, tako ima nade i da će se i stav društva promijeniti, jer MI smo to društvo.
Kako je počela moja priča?
Zapravo se i ne sjećam kada točno.
Nakon što sam završila studij psihologije i sociologije, na oba jednopredmetna studija i znanstveni i nastavnički smjer, nakon jedno 10g studiranja, nisam mogla naći posao, kao i većina mladih. Dok sam čekala i smišljala što ću i kako, završila sam i dodatne naobrazbe za Voditelja ljudskih resursa i Voditelja europskih projekata te edukaciju za posebnu dopusnicu psiholog u medicini rada. Napokon sam dobila staž u kliničkoj psihologiji i odradila ga u bolnici gdje sam imala najbolju mentoricu na svijetu i od koje sam naučila dobrim dijelom posao koji danas radim.
Iz više izvora sam saznala i za neurofeedback, pa sam…dok čekam posao, uz podršku roditelja otvorila privatnu praksu na jesen 2019.godine. Poticaj da otvorim privatnu praksu je bio i potreba za praktičnim radom dok sam na Specijalističkom poslijediplomskom studiju kliničke psihologije, jer bez mogućnosti prakse ne možeš upisati studij. Ali nekako sam uvijek htjela raditi u sustavu i imati „pravi“ posao. Pola godine nakon što sam otvorila praksu, a kažu da treba jedno 5g da se uhoda, dogodili su se potres, Covid i lock down. No nekako je to vrijeme prošlo i ja sam pomalo radila koliko je bilo posla. Kasnije sam i ured preselila u veći i ljepši prostor jer su se u ovom dogodila manja oštećenja koja je trebalo sanirati, a za to vrijeme nebi mogla raditi. U međuvremenu sam se napokon uspjela preseliti i od roditelja sa dečkom, u najam, naravno.
Pravi posao
I tako sam dočekala ljeto 2022.godine kada me nazvao kolega i pitao da li bih došla raditi u sustav kao zamjena. Ja sam veselo rekla da bih, misleći da je to zamjena samo za ljeto. Kada sam shvatila da je to za duži period, nije bilo veće sreće. I tako sam počela raditi u sustavu od 7-15h i popodne svoju privatnu praksu. To je bilo nešto o čemu sam oduvijek sanjala. Bila sam vrlo entuzijastična, vesela i puna energije i voljna se dokazati. Kada su me na razgovoru, jednom prilikom, pitali da kako se „čuvam od posla“, s obzirom da je posao psihologa stresan i opterećujući, slavodobitno sam rekla da idem u šumu šetati, heklam, idem na putovanja. Kako sam počela raditi dva posla, više zapravo to nisam stizala. Na poslu je polagano počeo umor i pospanost. Tada sam mislila- nisam se naspavala, neke dane nije bilo posla, pacijent ti nije došao, pre toplo je u prostoru itd. Onda su uslijedili dodatni stresovi na poslu u sustavu.
Znači paralelno se odvija rad u sustavu uz sve zgode i nezgode, rad u privatnoj praksi skoro sve dane u tjednu, Specijalistički studij, i edukacija iz Kognitivno bihevioralne psihoterapije, smrt oca, prekid veze nakon 12g. i početak nove veze. To ljeto 2024.g. sam imala impuls energije i volje za životom, jer si nisam dala biti umorna. Kako bih se trgnula iz umora i kako bih bila puna energije, mlada i zdrava, a ne “lijena”, krenula sam u teretanu. To ljeto sam imala osjećaj da bih mogla zgradu dignuti …ali nije dugo trajalo…
Pitam prijateljicu: “što ima novo kod tebe?”
Kaže ona: “kad vidim tebe, kod mene ništa.”
Umor postaje takav da se silim na poslu piti kavu, koju ne volim …kako bih uopće održala budnost i mogla raditi. Cijelo vrijeme mislim da nešto nije uredu pa s vremena na vrijeme odem i na vađenje krvi u potrazi za razlogom. Željezo nije, štitnjača nije … nije mi ništa, ali sam toliko umorna da ne mogu držati oči otvorene. Pijem hrpu dodataka prehrani… vitamini, maca prah, ashwaganda, klorofil, crni kim…nema kraja. Pa se onda, unatoč svemu što uzimam za zdravlje, cijelu godinu zaredao urinarni infekt, pa helicobacter pylori…pa sam tako provela godinu dana na raznim antibioticima, takoreći bez pauze, sa povremenim kraćim bolovanjima (1-2 tjedna) radi temperature/prehlade ili tako nečeg.
U 3.mjesecu 2025.godine ponovo idem na bolovanje, jer sam preumorna i nije mi dobro. Napravim detaljniju krvnu analizu, uzv abdomena… Možda su neki parametri “sitno” bili u disbalansu, ali to su „samo“ gama globulini, AST i ALT za „samo“ 30 više od zadanog maksimuma…, ali to nije dovoljan razlog da ostaneš doma i budeš na bolovanju. Malo sam se odmorila i kad smo shvatili da i dalje nije „ništa“, vratila sam se na posao.
Najmovi za 2 stana su se dignuli i prijetio je trenutak da će kredit biti gotovo nemoguće dobiti, pa sam kupila stan na maksimalni kredit i zamijenila 2 velika najma za 1 ratu kredita, napokon svog stana.
U međuvremenu ….jedva sam do ljetovanja izdržala, uz jedno kraće bolovanje iscrpljena od selidbe iz dva stana u jedan. Malo sam na moru skupila snage, ali nije dugo trajalo. Mjesec dana po povratku s mora, završila sam ponovo na bolovanju. Ovaj put nije bio samo umor u pitanju.
Zdravstvene teškoće i simptomi
Umor kao glavni simptom, bez obzira na vrijeme odlaska na spavanje i količinu spavanja. Ponekad sam, ujutro, imala osjećaj da je još isti dan i da sam samo kratko legla odrijemati. Između 10 i 13h, nakon jela, me hvatao još veći umor i jedva sam održavala budnost.
Mozak mi je bio kao kaša, nisam bila u stanju odraditi niti sitne poslove jer nisam imala energije i koncentracije. Nisam mogla misliti niti donositi odluke. Osjećala sam se nekako buncavo, kao da imam laganu temperaturu. Kada bih duže, …cca 5min, stajala na nogama, bijelilo mi se pred očima i hvatala me lagana mučnina. Kod vožnje taxijem sam i dan dva nakon znala osjećati mučninu. Neke dane sam imala osjećaj kao da sanjam, kao da sam u polusnu. Puno toga sam zaboravljala, npr što mi je netko rekao ili što trebam napraviti. Pravi izazov mi je bio smisliti što ću taj dan jesti i na to bi mi otišlo cijelo jutro. Onda bi čak već došlo popodne i ja još nisam smislila, pa smo se opet sveli na dostavu.
Trebalo mi je vremena da kad pomaknem pogled, da izoštrim sliku.
Tolerancija na frustraciju mi je bila mala. Osjećala sam se kao da sam u alert modu i svaka obveza i zahtjev na mene, pa i onaj najmanji, bio mi je veliki stres i opterećenje. Htjela sam se sakriti, nestati, samo da nitko ne može doći do mene i tražiti me da nešto napravim, bilo što.
Volja za intimom, nikakva.
Počeli su i problemi sa probavom. Bila sam naduta, teško mi je bilo sjediti i nisam više mogla nositi hlače zakopčane na trbuhu, jer mi je trbuh bio prevelik. Čak su me i tajice pritiskale na nezgodni dio trbuha. Stolica je bila promjenjiva. Nekad od ljeta 2024.g do kraja godine dobila sam skoro 15kg, ali to je bilo usput i nismo preveliku pažnju tome pridavali, ni u onom 3.mj 2025.g. kada sam napravila malo više pretraga.
Pomalo upaljeno grlo, na to nisam ni obraćala veliku pažnju jer traje već cca 1,5g. i nije se promijenilo.
Pojavio se i zadah. Slabost u rukama i tijelu općenito. Nokti pucaju i listaju se više nego ikad prije.
Prestala sam ići i u teretanu i na masažu. Nisam se ni družila, jer nisam imala snage, fizički.
Borila sam se sama sa sobom u glavi. Živimo u društvu u kojem, kad bi nekom rekao da ti je glavni simptom zbog kojeg ne možeš raditi, umor, bi ti svi rekli da su i oni umorni i „pa šta sad, i dalje radim i živim, jer moram“. Kako nekome objasniti da si ti eto umoran toliko da ne možeš raditi? Jer ako su svi umorni, a svejedno rade, onda si ti valjda razmažen i lijen. Ali svejedno nisam mogla… Enorman napor mi je bio prošetati pse i pojesti doručak.
Niz pretraga
Ovaj put odlazim na hrpu pretraga (10.mj). Nalazi krvi su na tipa 10 stranica. Neki nalazi krvi se čekaju po 2 tjedna. Ja na bolovanju i nikako skupiti sve nalaze, a vrijeme ide. Svaki nalaz koji dođe je takoreći …ništa. Ovaj put je AST „samo“ 130 viši od zadanog maksimuma, LD koji „nije baš ni bitan“ je 556, a treba biti do 241. Sumnja se na reaktivaciju Epstein Barr virusa. Ali sve to opet nije dovoljno da bi bilo …evo nešto ti je, stvarno.
U međuvremenu sam išla na još pretraga i onako poremećeno mislim si, valjda sam ja jedina, jer se nadam da će mi nešto naći. Zašto bi netko htio da mu nešto nađu? Tko normalan to želi? Ja sam htjela. Zašto? Zato jer bi to značilo da nisam izmislila umor, da postoji razlog za taj umor i dokaz da to nije normalan umor koji svi osjećaju te da ima nešto što mogu napraviti da mi pomogne i da ozdravim.
To nije bio normalni umor, to je umor od kojeg se ne možeš dignuti iz kreveta i za svaku glupost dnevne rutine ti treba 100 gladnih godina. Nije da nisam imala volje, ideje što bih htjela raditi, nego fizički nemam snage. Gledam vani po cesti ljude kako su uređeni i druže se i divim im se jer ja se nemam snage tako urediti, pre umorna sam.
Nađena je i cista na pinealnoj žljezdi, elastografija jetre nije baš nešto dobra. Ali opet… nije ti ništa i vrati se na posao, a ja ne mogu. Ništa od navedenog i dalje nije dovoljno dobro objašnjenje mog umora i razlog da ostanem na bolovanju. Onda sam krenula na biorezonancu po preporuci. Medicina mi očito ne može pomoći. Na biorezonanci saznajem za SIBO, koji se onda pretragom i potvrdio. I što ćemo s tim? Ništa. HZZO ne prizna. Postoji antibiotik, ali sam ga platiš parsto eura, jer HZZO ne prizna i dijagnoza je bezveze. Dijagnoza je bezveze iako ljudi imaju promjenjivu stolicu, maglu u glavi, napuhnuti su i ne mogu hlače nostiti i sjediti, ne mogu kontrolirati vjetrove. I sve to opet nije dovoljno da opravda bolovanje i da mi se pomogne, pa sam upućena psihijatru. Psihijatra kod koje sam bila nikad nije čula za SIBO, kaže, ali to sve joj je bezveze i dijagnoza je izmišljena. Ne čuje da ja na svoju jetru, probavne probleme i nepoznate uzroke umora ne želim još i neke lijekove piti, pa mi daje lijek od kojeg bi mi, kaže, moglo početi curiti i mlijeko iz dojki. Posjet drugoj psihijatri rezultirao je empatijom, razumijevanjem i podrškom, ali u skladu s mogućnostima sustava.
Rasplet
Na bolovanju sam bila 4 mjeseca. Za to bolovanje sam se svako malo morala boriti i opravdavati se, jer je svaki čas postojala opasnost da me HZZO vrati na posao, s obzirom da mi nije „ništa“. Iako je za mene to značilo pasti na minimalna primanja, jedva dovoljna za kredit i preživljavanje uz pomoć, nisam se mogla vratiti na posao. Za mene je povratak na posao značio da ću ubiti sebe, doslovno, da ću umrijeti. Pojavio se problem financija, strah gubitka stana, strah za vlastito zdravlje i rješenje, jer i dalje ne znamo što mi je, ništa mi ne pomaže, a stanje je i dalje isto. Kada će mi biti bolje? Što god da radim, nije mi bolje…, a prolaze mjeseci… Kako ću i kada moći raditi i što? Ali povratak na posao mi je bio nezamisliv. Ne bih izdržala 1 radni dan. Jednostavno ne mogu, jer sam fizički pre umorna. Osjećam se kao da me netko “ižmikao”.
Dolazi dan kada je ugovor za zamjenu u sustavu istekao. Službeno bih trebala prijeći na bolovanje kao nezaposlena, samo na teret HZZO. Primanja su tada bizarna, parsto eura i to navodno kasne po par mjeseci s isplatama, a da ne spominjem neki birokratski postupak koji moraš proći. Ne možeš raditi ništa, primanja čekaš kad se sjete i to nedovoljna za bilo što, a trebaš platiti kredit, režije, hranu, tretmane, dodatke prehrani, ne ide ti radni staž… To nije bila opcija. Zaposlila sam se sama u svojoj privatnoj praksi u kojoj si sad moram isplatiti plaću, a nije me bilo mjesecima i još uvijek nisam zdrava.
No, onda su raspisali ponovo natječaj u mojoj ustanovi, ali ovaj put… ostvarenje svih snova! … na neodređeno! Danima sam vodila borbe u sebi, prijaviti se ili ne. Ako se prijavim i odaberu me, moram odmah početi raditi, ne mogu se vratiti na posao i odmah opet otići na bolovanje. A vratiti se ponovo u isti tempo i rutinu, ne mogu…,ali kredit treba plaćati, a to je sigurna plaća. Kad si privatnik, ako si bolestan, ne zaradiš, ako si na godišnjem, ne zaradiš, malo ima posla, malo nema posla. Nisam htjela ja biti ta koja donosi odluku da se prijavim na natječaj ili ne, jer ako je odluka kriva i ne uspijem, financijski sam propala i izgubila sve, svojom krivom odlukom. Bilo bi mi draže da je ugovor završio i da nisu raspisali natječaj, jer to bi bila viša sila. Ovako sam ja bila ta koja je morala donijeti odluku.
Unatoč svim strahovima, nisam mogla… nisam se prijavila.
Kako dani prolaze, imam polako sve više energije, ali jako daleko je to od onog ljeta. Bavim se sada samo sa svojom Praksom, uživam u pomaganju svojim klijentima i rezultatima koje vrlo brzo postižemo. Vrlo je značajno da si vrijeme i trajanje rada mogu prilagoditi, bez stresa koji sa sobom nosi rad u sustavu, odnosno rad od jutra do sutra.
Počela je sloboda, pa će se i zdravlje i energija vratiti, s vremenom, u potpunosti…. a tu je i neurofeedback… A bez podrške, naravno, ništa.